Vrijeme je za promjene?

Hajduk je izgubio na riječkoj Rujevici tijesnim 2:1 rezultatom, ali posve zasluženo. Momčad Rijeke bila je bolja u svakom segmentu igre.

Vrijeme za promjene nije stiglo sada. Ono je tu već jedno vrijeme. Moglo bi se reći da je nastupilo nakon zadnjeg derbija u Maksimiru. Paradoksalno, nakon rezultata za koji Hajduk teško može reći da ne predstavlja uspjeh u derbiju u gostima – nakon remija. Jer, Hajduk je tu utakmicu odigrao kriminalno loše sve do nekih 20-ak minuta prije kraja kad je domaća momčad fizički pala. Plavi su dotad stvorili nekih 7-8 izrazitih gol prilika, Hajduk tek jednu. Nakon nekoliko jako dobro odigranih derbija prošle sezone, od Hajduka se i ove sezone očekivalo da nastavi na isti način – da u tim najvećim utakmicama bude ravnopravan. Tim više, što su se Bijeli pojačali prošlog ljeta, a i doveli novog stručnjaka na klupu sa željom da tim potezom naprave još jedan korak naprijed.

Ako se treneru kao olakotna okolnost za stvaranje sustava i stila igre može uzeti izuzetno zgusnut i težak raspored na samom početku sezone, činjenica je da je za nama već gotovo pet mjeseci otkako je Marijan Pušnik za kormilom momčadi. Tako se nakon uvjerljivih pobjeda nad Slavenom, Jalžabetom i Cibalijom s nestrpljenjem iščekivao taj maksimirski derbi, ne samo zbog rivaliteta, pitanja rezultata i bodovnog stanja, već i da se procijeni realno „prolazno vrijeme“ Pušnikova Hajduka.

I tu je slovenski stručnjak pao na ispitu. Paradoksalno, Hajduk je mnogo bolje odigrao onaj prvi derbi u sezoni na Poljudu kada je brutalno poražen 0:4 (?? op.) (makar prvih 60-ak minuta igre dok je utakmica još bila otvorena), nego maksimirski kada je na gostovanju izborio bod. Tih 0:0 su Pušniku potrošili sve kredite koje je mogao imati, jer ekipa ne da nije pokazala nikakav napredak u svojoj igri protiv kvalitetom ozbiljnog suparnika, nego čak nazadovanje. Bijeli su na terenu stajali izgubljeno, kretali se nekoordinirano, lopte gubili lakoćom, a defenzivno curili na sve strane.

Sve utakmice nakon toga bile su pravo mučenje. Jedva su na silu, čitaj – individualnu kvalitetu, pobijeđeni Split i Osijek doma, dok je protiv Istre na Drosini dostajao tek bod. Niželigaš Solin je u kupu dobrih 70-ak minuta bio bolji suparnik od Hajduka. Kulminacija je usljedila na Rujevici gdje je Hajduk opet od ozbiljnog protivnika posve nadigran, a ovoga puta i pobijeđen.

No, problem Hajduka u ovom trenutku nisu gubici bodova, ili barem to nije najveći problem. Najveći problem je što Hajduk nema nekakve organizirane igre ni u tragovima. Još gore – Hajduk ni ne pokušava igrati, Bijeli to u startu odbijaju. Osim ako lupanje dugih lopti na isturenog centarfora nećemo nazvati igrom. Ili još najgore – čak ni taj dekadentni, primitivni, odavno zastarjeli i dokazano neučinkovit nogomet Bijeli nisu u stanju igrati bez pogrešaka u koracima, u sustavu. Koliko god nezahtjevno to bilo.

Primjerice, stoperi se nisu u stanju dogovoriti s vratarom kako se postaviti ovisno o tome što će golman uraditi s loptom. Kada Kalinić traži pas, stoperi se približavaju jedan drugom, a kada Kalinić ispucava loptu nerijetko se rašire kao da kreću u širenje terena za pas igru. I time otvaraju prostor protivniku za odbijenu drugu loptu. Nevjerojatne pogreške, a ovo je samo jedan banalan primjer. Totalni nered. O složenijim segmentima igre da ne govorimo. Primjerice da idemo analizirati igru i kretanja u završnih 30 metara od protivničkog gola. Kaos.

Protivničke igrače koji se ubacuju u vrh napada iz drugog plana često nitko od Bijelih ni ne isprati. Igrači su nerijetko zbunjeni i nemaju ideje što napraviti. Ne poštuju suigrače u igri. A ako neke konkretne ideje u igri i postoje – poput jučerašnje da Jefferson kao zadnji vezni pomaže Memolli u zatvaranju lijevog boka (toplo se nadamo da je to bilo predviđeno, a ne sila prilika, jer tek bi to bila katastrofa) – najčešće se pokažu neuspješnima.

Zajednički nazivnik svih problema koje Hajduk ima u igri jest to što igrači Bijelih nemaju jasne upute što im je raditi na terenu u različitim situacijama. Niti postoji jasna nit vodilja same igre kolektivno, niti postoje jasno razrađeni individualni zadaci za svakog igrača. Momčad je prepuštena sama sebi, pa ne iznenađuje kad vidimo kako Toma Bašić uz lijevu aut liniju pokušava predriblati tri protivnička igrača i tako osvojiti prostor.

Posebno je iritantno kada trener odgovornost za teren svaljuje na igrače, a još više kada izostanak rezultata opravdava nekim izdvojenim pogreškama svojih igrača, dok se nepostojanja ikakve organizirane igre ni ne dotiče.

U ovakvoj taktičkoj anarhiji, ili naprosto – nepostojanju ikakve taktike (sam trener umanjuje važnost taktičkih zamisli u igri?!), jasno je da svi igrači Hajduka osim Lovre Kalinića i još pokojeg individualca koji se istakne sporadično ponekim potezom, izgledaju još osjetno lošijima nego objektivno jesu. Jer Hajdukov problem nisu igrači, Bijeli nakon dužeg vremena imaju sasvim pristojnu momčad, niti broj stranaca, Hajdukov problem nisu ni njegovi bivši igrači koji mu zabiju s vremena na vrijeme, Hajdukov problem nije čak ni golem bodovni zaostatak za vrhom lige. Hajdukov glavni problem je nepostojanje ikakve suvisle ideje u građenju igre, ili još gore – izostanku svake namjere i želje da se uopće pokuša s istom. Na stranu što je to samo po sebi sramotno za klub Hajdukova ugleda i imena, to je istodobno i iznimno opasno za bližu budućnost.

Eh da, stigosmo i do budućnosti. Kako dalje?

U današnjem svijetu nogometa, i ne samo nogometa, uspjeh se zahtijeva sad i odmah, preko noći. Jasno je da se na takav način uspješan sustav iznimno teško može uspostaviti. Međutim, takav pristup rezultat je prebacivanja odgovornosti na one ispod sebe u hijerarhiji ili naprosto infantilnog nestrpljenja bogatuna koji svojim novcem dobiju pravo vući konce. U Hajduku situacija nije takva i to je sjajna podloga za razvijanje kvalitetnog sustava rada u jednom nogometnom klubu, pa tako i u njegovoj prvoj ekipi. Svi su svjesni važnosti kontinuiteta stručnog i kvalitetnog rada, no što ako se odabir stručnog kadra za taj rad pokaže lošim? Baš nikakav napredak Hajdukova ekipa ne pokazuje već duže vrijeme. Što vodstvo kluba može čekati i očekivati da će dočekati?

Tim više što slijedi niz utakmica s lakšim protivnicima u kojima Hajduk opet može rezultatski trijumfirati na račun prednosti u individualnoj klasi nad tim ekipama što samo dodatno može zamaskirati realno stanje stvari. Na koncu, mijenjati trenera nakon poraza uvijek ostavlja gorak okus i stvara dojam kratkovidnosti, reaktivnosti, alibija i prvoloptaštva. Promjena nakon pozitivnog rezultata, ili još bolje više njih, pokazala bi da iza odluke o promjeni stoji vizija i jasna ideja o tome zašto se mijenja i što se želi postići.

U Hajduku moraju shvatiti kako novu sezonu ne pripremaju ljeti, nego u zimu prije te, predstojeće sezone. Već na zimu moraju postojati jasni obrisi momčadi za novu sezonu, i po pitanju igrača, ali i struke.

Hajduk danas treba stručnjaka koji to i jest – stručnjak. Trenera koji zna graditi igru, koji ima želju to raditi i koji neće odustati od toga na prvi nagovještaj (rezultatskih) poteškoća. Bijeli, koliko god to navijačima moglo teško pasti, moraju razmišljati dugoročno. Trener Hajduka mora biti stručnjak koji će znati raditi s ljudima, posebno mladim ljudima. Čovjek koji će razvijati i igru i igrače.

Kako ga odabrati? Sasvim sigurno ne na temelju preporuke ovoga ili onoga. Isto tako ne ni samo na temelju razgovora s njim. Hajduk prvo mora točno znati što želi. Kakvu igru, kakav pristup, i onda na temelju toga selektirati moguće kandidate. I to temeljito do kraja analizirajući igre prošlih momčadi dotičnog trenera. To je onaj ključan moment kod odabira trenera, uz, jasno, sve informacije o karakteru i navikama dotičnog.

Na potezu je vodstvo kluba. Ako misle da je Pušnik taj, onda bi bilo jako dobro da javno stanu iza njega i daju mu podršku, obzirom na sve veće nezadovoljstvo navijača. Ako ne, nemaju više što čekati, jer svaki novi dan u tom slučaju za Hajduk je izgubljen. Najgore što im se može dogoditi jest da djeluju po inerciji i odluku odgađaju. Koju god na kraju donijeli, mora postojati jasan rezon iza nje, a u konačnici i – rezultat.


PUŠNIK OSTANI
PODRŠKA



malo Duplin osvrt....

Rijeka je pobijedila Hajduk sa 2:1, ali rezultat ne govori sve što se zbivalo na travnjaku Rujevice. Domaćin je cijelu utakmicu bio bolji, stvorio puno više prilika, kreirao, kombinirao, a Hajduka su vratar Kalinić i sreća spasili da već na poluvrijeme ne ode s ozbiljnijim minusom.

Dvoboj smo najavili i kao sraz dva slovenska trenera, pa u odjavi zaključimo: Kek je u potpunosti nadigrao Pušnika. Trener Rijeke je naredio presing od prve minute, pa je Hajduk bio prisiljen grčevito se braniti. Domaćin nije imao realizaciju, ali je imao igru.

Na trenutak se činilo da bi Hajduk i ovoga puta bez ozbiljnije igre i kombinacije mogao doći do pozitivnog rezultata, u 59. minuti je Šimić iz svog šesnaesterca ispucao loptu prema naprijed, da bi ona nošena vjetrom prevarila Eleza, kojemu je pobjegao Futacs i sjajno matirao vratara Prskala. Mađar je od samog početka bio borben, trudio se onako usamljen u napadu, a jedinu pravu priliku je odmah realizirao.

Na semaforu je svijetlilo 0:1, ali i nakon tog gola nastavilo se igrati istim ritmom, Rijeka je napadala, kreirala prilike, a preokret je kreirao - Josip Elez.

Stoper rođen 1994. godine prošao je Hajdukovu školu i zato se nije radovao ni kod jednog pogotka. On je u ljeto 2013. godine bio na pripremama s prvom Hajdukovom momčadi na Pohorju, u vrijeme sportskog direktora Jensa Anderssona, kada je došla ponuda Lazija. 'Bijeli' su je prihvatili, dobili su 400.000 eura odštete, a imali su tada standardan stoperski par Maloča - Milović. Notirajmo još da je Elez generacija Radoševića i A. Milića, koji su također mladi otišli s Poljuda, a prije Rijeke Lazio ga je posuđivao Honvedu i Aarhusu. U tom prijelaznom roku kada je on otišao, dovedeni su Bukva, Iluridze, Anđelković i tada mladi Maloku iz Rijeke.

Cijela ova priča je uvod u 66. minutu, kada je Rijeka po tko zna koji put došla pred vrata 'bijelih', ali ovoga puta se Andrijašević nije odlučio na udarac, već na povratnu loptu, nakon koje je Elez tukao sa 16 metara, da bi lopta okrznula Šimića, promijenila smjer i završila u mreži.

Devet minuta kasnije opet je Elez ostao nečuvan i ovoga puta glavom proslijedio loptu u nebranjeni dio mreže. S dva gola je mladi stoper prvo ime derbija, čime je od tragičara kojemu je pobjegao Futacs, postao igrač odluke.

Rijeka je ovom pobjedom pobjegla Hajduku na 13 bodova prednosti, što je ipak neočekivano velika razlika nakon 15 kola. Pa nema Hajduk tako loš sastav da bi bio ovako nadigran i nemoćan. Izdanje na Rujevici je bilo baš razočaravajuće jer se dogodilo u trenutku za koji smo se nadali da može biti prekretnica, odnosno da 'bijeli' mogu uhvatiti kakav-takav priključak s vrhom.

Hajduk se često provlačio na individualnu kvalitetu pojedinaca, ali ovoga puta je toliko rijetko dolazio pred protivnički šesnaesterac da ona nije ni mogla doći do izražaja. Bila je to razočaravajuća predstava, gdje je najmanji problem bio Tudor na desnom boku, a puno veći Savvas i društvo koje stoji daleko od igrača i pogledom prati protivničke veznjake kako se ubacuju prema naprijed. Ostajemo pri zaključku da je u ovoj priči Kek nadigrao Pušnika. I nismo u igri vidjeli baš nikakav pomak u odnosu na onih ljetnih 2:4 na Poljudu.


PUŠNIK OSTANI
PODRŠKA



uređeno i odabrano u ovakvoj korelaciji ili kako bi neki nadodali, pod modelom, onda treba biti i
podrška pod tim modelom.

#marketing.no1#