Kako se na temi ne dešava ništa, a pogotovo ne nešto vezano za trenutno stanje u Hajduku evo jedan tekst za 46. rođendan Torcide. Autor je Renato Pandža, a priča je ispričana u mjesečniku NAVIJAČKA TRIBINA.
Malo san lista kućnu arhivu i naiša na ovo pa ako koga zanima može i bacit koji komentar. Mene zanimaju osobna iskustva s "Nesvrstanima" ako neko zna iz prve ruke.

"U POVIJESTI NOGOMETA NIJE POZNATO DA JE IZ MANJEG GRADA POTEKAO VEĆI KLUB" KAZAO JE O HAJDUKU SPLITSKI KRONIČAR MILJENKO SMOJE U KNJIZI "HAJDUČKA LEGENDA". A MI BISMO DODALI, NI VEĆA NAVIJAČKA SKUPINA.

Gotovo sigurno da nema pravog navijača u Hrvatskoj, bez obzira na klupsku pripadnost, koji ne zna da je 28. listopada 1996. Hajdukova Torcida, najstarija - mnogi njeni članovi reći će u svom zanosu i najbolja - navijačka skupina u Europi, proslavila svoj 46. rođendan. Uistinu trenutak za pamćenje.
Budući da Hajduk trenutno prolazi kroz određeno krizno razdoblje bez obzira na visok plasman u prvenstvu (jer osovina momčadi se ponovno otisnula put europskih nogometnih središta, a sav teret borbe za čast Hajdukovog imena prepušten je plećima juniora) nije bilo neke glamurozne fešte, ali to ne može umanjiti neponovljivost ovog trenutka.

Normalno je da i "Navijačka TRIBINA" kao navijački magazin obilježi taj izuzetno značajan datum, ali nikada autoru ovog teksta nije bilo teže ispuniti svoj novinarski zadfatak. Istina je, postoje svi uredno poredani podaci, značajni datumi, činjenice, povijesni argumenti, organizacija, važna gostovanja, prijelomni trenuci, sustav vrijednosti, navijački poduhvati, usponi i padovi...Ali, kako napisati priču o skupini ljudi koji su cijele svoje živote i sve svoje emocije ugradili u Torcidu i ostati lišen emocija. Posebice kada je i sam autor odrastao u torcidaškoj obitelji i najbolje godine svoje još uvijek trajuće mladosti utkao u Torcidu.

Sjećam se kada sam prije šest godina zamolio svoga prijatelja, istaknutog Torcidaša Velimira Ronkulina Velu da povodom 40. rođendana napiše priču o Torcidi za tada planirani navijački list. 
"Što napisati o grupi o kojoj je već toliko napisano? Što ispričati o jednoj priči koja još traje i živi? Kroz misli mi prolaze likovi, bivši i sadašnji , poznati i manje poznati, neki već pokojni, pali već polako u zaborav što ga sa sobom neminovno nosi koprena vremena. Kako u relativno malen okvir sve njih nanizati, bojeći se da nekoga ne ispustiš, načinivši tako nepravdu? Zaista je teško prenijeti godine i sudbine, sve lijepe i ružne stvari, sve radosti, boli i nepravde, koje su se prelamale kroz živote tih bijednika i očajnika, veličanstvenika i sretnika (već kako ih je tko običavao nazvati), ali u jednom nedvojbeno - velikih fanatika i privrženika svom Hajduku i domovini Hrvatskoj. Priča je to sretna, tužna, na trenutke bizarna i okrutna, nekada patetična, nekada veličanstvena, ali je ipak priča prava." -  pisao je tada Vele.

I slažući se s njme, jer druge ionako nema budući da smo svi živjeli svoje godine u Torcidi kao jedan život i dijelili istu sudbinu i iste snove, one hajdučke, ljubavne, najpohotnije...pristupam ovome papiru kao bojištu argumenata i vlastitih emocija. Da, svi smo živjeli svoje godine u Torcidi - netko više, netko manje, ali nitko zbog toga veći ili manji Torcidaš, jer kako to odrediti kad još nije stvorena vaga kojom bi se mjerile emocije. I ovu priču (to svakome mora biti jasno!) ne može napisati i potpisati jedan čovjek, bez obzira koliko papira ispisao, jer su je davno počeli pisati ljudi sada već sijedih vlasi (ukoliko je Bog dao da požive), a završit će je tko zna kada i tko zna koji momci. Stoga će se na ovim stranicama miješati Smojine, Veline, moje i tko zna čije rečenice, iz tko zna kojih knjiga i ljetopisa, samo da bi Torcidin 46 - godišnji životopis bio što stvarniji, što autentičniji, što približniji...

Priča o Torcidi započinje negdje u ljeto 1950. godine. U to se vrijeme održava Svjetsko nogometno prvenstvo na kojem dominiraju Brazilci, plijeneći pažnju svih zaljubljenika baluna svojim južnjačkim temperamentom i takvim poimanjem nogometne igre. Karioke su tada svugdje bili rado viđen gost, puneći stadione na svim krajevima globusa. Na Svjetskom prvenstvu privlačili su pažnju ne samo nogometnim umijećem - s njima je bila temperamentna navijačka vojska, njihova Torcida. U isto vrijeme, na drugom kraju zemaljske kugle, u malom primorskome gradu na Jadranskoj obali, studenti su spremali knjige, pakirali kofere i kupovali karte za vlak kojim će se "tandrkati" do mjesta svog studiranja, Zagreba.

U mračnim i vlažnim podstanarskim sobicama Trešnjevke, Trnja ili kojeg drugog tadašnjeg zagrebačkog predgrađa, često okupljeni po dvadesetak ili više oko jedinog radio-aparata, slušali su prijenose sa Svjetskog prvenstva, čitali zakašnjela novinska izvješća i oduševljavali se brazilskom Torcidom. U glavama Valente, Žuvele, Dorića, Ivaniševića i drugih budućih inženjera, pravnika ili liječnika, rodio se dalmatinski dišpet. Zašto i mi ne bismo mogli napraviti nešto slično za svoga Hajduka? Ideja je rođena, sve je dogovoreno i javljeno u Split. Hajdukova Torcida će svoje vatreno krštenje imati 28. listopada 1950. na utakmici sa Crvenom zvezdom.

Dva prepuna vlaka zagrebačkih studenata - Torcidaša kloparala su te noći prema Splitu. Sutra je derbi, a zna se što pravom Hajdukovcu to znači. U Splitu je sve bilo spremno. Grupa navijača cijelu je noć "tećama klapala" ispod prozora hotela Park gdje su bili smješteni zvezdini igrači. Taj će običaj još dugo ostati zabilježen kao dio splitskog navijačkog folklora. I napokon je došao veliki trenutak. Na tribine igrališta pokraj Plinare ne može više ni igla stati. Na šljakom prekrivenom igralištu "meštri" su nabacivali vapno, popravljajući crte igrališta prije samog početka. Momčadi su istrčale, sudac je dao znak za početak utakmice. Ali, to nije bila utakmica, bio je to rat!

Zvezdi je bio dovoljan i neriješen rezultat za osvajanje naslova prvaka. Od 31. minute vodila je 1:0. Petnaest minuta prije kraja Vukas je uspio izjednačiti i tada na scenu stupa Torcida. Nošeni takvim bodrenjem igrači u bijelim dresovima crpili su snagu iz tko zna kakvih, tajanstvenih izvora. Osjećalo se u zraku da pobjedonosni zgoditak mora pasti. Pet minuta prije kraja utakmice zvezdin bunker izgleda neprobojan. Publiku hvata panika, ali "bijeli" se ne predaju, ne sustaju, već prikupljaju i posljednje atome snage i iznurivši protivnike kreću u posljednje juriše. U trenutku kada živa vatra Hajdukove srčanosti i borbenosti - Broketa s 30 metara probija obranu i zabija gol, stadion eksplodira! Lomi se od oduševljenja, lete komadi odjeće, ljudi se bacaju jedan drugome u zagrljaj, potocima teku suze radosnice, a onda kao po zapovijedi - cijelo gledalište se spaja u pjesmi "Marjane, Marjane...".

Slavlje se prenosi na cijeli grad, na cijelu Dalmaciju, a stotine navijača do duboko u noć ostaju na igralištu i kao relikviju dodiruju i ljube branku koju je očešala Broketina bomba. Poslije 10 godina naslov prvaka je vraćen u Split. To je prvi puta da je netko postao prvak bez ijednoga poraza. Rekord do naših dana nenadmašen. I tako "majstor s mora" kao prvak države dočekuje svoj 40. rođendan, u godini kada je osnovana Torcida, priredivši veličanstvenu feštu cijelog grada koji u tom trenutku broji više od 70 tisuća stanovnika.

I tada, nažalost, na scenu dolazi drugo, mračnije poluvrijeme toga slavlja. Zvezda, koja nije mogla preboljeti poraz i izgubljenu titulu državnog prvaka, u suradnji s beogradskom vrhuškom pripravlja bizantinsku mućkalicu. Naime, Ranković koji je bio na utakmici, na nagovor Đilasa, tvrdi da se na utakmici u Splitu "dosta toga nacionalističkoga događalo". Cijeli je problem završio pred CK SKH, pa potom proslijeđen u Beograd. Tražile su se kojekakve kazne, da bi se na kraju sve svelo na smjenu tadašnjeg predsjednika Hajduka, dok je Vinko Žuvela, jedan od osnivača Torcide i organizator puta iz Zagreba, dobio tri godine zatvora.

Tako je započela priča o Torcidi, navješćujući već u samim počecima sudbu svojih sljedbenika. Da, baš sljedbenika, jer kako reče jedan od njih - Torcida je sekta! I religija, trans... I upravo taj nesvakidašnji trans je predstavljao groznicu potrage za svim mogućim navijačkim originalnostima. Petarde, baklje, dimne kutije, bubnjevi, velike zastave, "spitfajerice" i sve ono što je stotinu puta isticano kao Torcidin patent na ovim prostorima, često i kao vodič drugim navijačima, nepravedno je u nizu navrata pripisivano maštovitosti talijanskih navijača.

A sav taj materijal je stizao u Split kroz životni i navijački stil koji su stvarali uglavnom pomorci, i to je dio ovdašnjeg podneblja i kolorita, sasvim autentičan. U Hajdukovim ljetopisima nalazimo podatke o nekim velikim bakljadama, poodavno u prošlosti kada su takvi prizori čak i u spomenutoj Italiji bili svojevrsna rijetkost. Jedna od takvih ostvarena je 1964. godine na Rijeci tijekom utakmice Hajduk - OFK Beograd (igranoj na Rijeci radi suspenzije Hajdukovog igrališta uslijed upada navijača na teren na utakmici protiv Sarajeva). Tada su navijači poredani u krug uokolo cijelog igrališta upalili nekoliko desetaka baklji, proslavljajući pobjedu od 4:1.

Na utakmici finala kupa 1967. godine odigranoj u Splitu protiv Sarajeva, također je zabilježena veličanstvena atmosfera. Evo što o tome bilježi Hajdukov ljetopis iz 1971. godine: "Viju se zastave, ispisuju transparenti, podmazuju brodske sirene. Pomorci za ovu priliku šalju sanduke petardi, žabica i raketa. Dolaze glazbe iz okolnih mjesta. Zagora se spušta u svojim živopisnim, folklornim nošnjama, dok okićene brodice otočana u konvojima plove put Splita. Pola se Dalmacije sjatilo, nose se transparenti i zastave, lete rakete, tuku prangije, zvižde brodske sirene, zvone zvona, a ulazi na stadion se zatvaraju puni sat prije početka utakmice, jer je 30 tisuća ljudi već unutra. Dakle, više nego što ih igralište može primiti."

U godini Hrvatskog proljeća - 1971., Hajduk nakon 16 sušnih godina ponovno postaje prvak. Sve ono što se prije ili poslije zadnje utakmice s ljubljanskom Olimpijom dešavalo na ulicama Splita i na "placu", to nije bila fešta navijačkog plemena, već narodna svetkovina, veliki blagdan uzavreo od radosti u kojoj se utapa sva čeljad, od djeteta do starca, od nosača do sveučilišnog profesora. Nitko se ne gradi mudar, superioran, niti strahuje da će mu uklapanje u ovu luckastu plebejsku svečanost umanjiti ugled i srozati dostojanstvo. Liječnik se ne žaca zavijati sirenom, bračni par koji već unuke ima maše "bilom bandirom", profesor pred učenikom urla...

Čuda se toga dana dešavaju. Bogalj se u invalidskim kolicima iscjeljuje i pretvara u atletu. Rukama vrti žibice svojih kolica i u povorci se takmi s limuzinom. Utakmici biva nazočno 35 tisuća gledatelja, a bar još toliko ostaje pred zatvorenim vratima "Starog placa". Ima ih u ovom šarenom gledalištu koji ne razlikuju korner od auta, a smiono ulaze u najžešće gužve i nemilosrdno deru glasnice. A Hajdukov trijumf predstavlja sintezu svih pobjeda i podviga koji ukupno uzevši znače himnu gradu i svome narodu.

Hajduk je toga dana bio mitski heroj, slava i dika Splita, Dalmacije i cijele Hrvatske. "Sve što je najljepše u nama i oko nas, i more i nebo i dušu, sve vezujemo uz svoje "bile". Jer Hajduk je utkan u sve naše ljubavi, u sve naše najmilije sadržaje" kazivao nam je jedan od tadašnjih Torcidaša. Pod tisućama zastava, pod roketama, bakljama i balonima, bijelo gledalište zanosno u jednom glasu pjeva novu Hajdukovu himnu koju je u trenucima oduševljenja i inspiracije napisao najpopularniji i najsiromašniji splitski kompozitor i poeta Tonći Papić. I kada je utakmica završila, ceremonijal se nepredviđeno nastavio. Tisuće barjaka vijori se preko "Starog placa" i najveća fešta u režiji i izvedbi masa pretvara se u spektakl nad spektaklima...

Nakon 1971. uslijedile su za Hrvatsku olovne godine. Hapšenja, progoni, maltretiranja nisu mimoišla ni Torcidu. Hajduku bivaju skinuti crveno-bijeli kvadrati hrvatskoga povijesnoga grba, a ime Torcida se ne smije ni spomenuti. Međutim, ne biva ugašen i duh. Navijači Hajduka organiziraju se pod imenom "Nesvrstani" dajući svima do znanja da se ne puštaju svrstati ni u jedan oblik tada priznatih mogućnosti društvenog organiziranja.

To je već vrijeme kada navijanje i navijači kao stil života postaju u Splitu dominantan "đir", puno dominantniji nego u drugim gradovima. Navijači odlaze na koncerte zabavne i rock glazbe te stvaraju čvrstu spregu između nogometa, glazbe i navijanja kao stila života. "Nesvrstani" imaju i svoj karakterističan izgled u to vrijeme. Svi nose jednoobrazne jakne, na grudima je prišiveno veliko slovo N, a oko rukava crven-bijel-plava traka na kojoj je ispisano "Patria nostra". Okupljaju se sredinom 70-tih uglavnom u kavani "Dubrovnik" na Rivi, a kasnije djelomično prelaze na Peristil gdje dolaze u dodir na početku s lakim drogama, a poneki kasnije i s heroinom. Tih godina Hajduk igra odlično, pa se na gostovanja ide svugdje i u velikom broju.

Nakon izgradnje novog Hajdukovog stadiona na Poljudu 1979. godine hrabri momci odlučuju pod svaku cijenu ponovno izaći s imenom Torcida. Od komunističkih vlastodržaca to biva dočekano na nož, ali ideja zahvaljujući ustrajnosti i nepokolebljivosti navijača ipak prolazi, pa mlađi navijači vrlo brzo prihvaćaju i usvajaju staro ime. Torcida je 80-tih godina u domaćem prvenstvu i pratećem navijačkom pokretu pionir i veteran u svemu.

Prepoznaju se po narandžastim "spitfire" jaknama, pirotehnici i velikim zastavama. To s više ili manje uspjeha pokušavaju kopirati sve kasnije nastale navijačke skupine, ali teško da će im ikada poći za rukom prekopirati samo jedno - duh mediteranskog podneblja, temperament i impluzivnost koji često znaju izmaknuti kontroli i usmjeriti se ponekad kako ne bi trebalo. Ali, samo je jedan Split, a kada je Hajduk u pitanju i njegove velike utakmice, svi su Torcida!

Dolaze i prijelomni trenuci za svetu domovinu Hrvatsku. Naslućuje se srpska agresija s istoka, a Torcida na utakmici s beogradskim Partizanom u jesen 1990. pokazuje svijest i spremnost na otpor. Prekida se utakmica, pali omrznuta jugoslavenska zastava, a već slijedećeg proljeća zlokobna slutnja o agresiji se ostvaruje. Padaju i prve žrtve, a Torcida sukladno iskazanoj spremnosti, zajedno s drugim hrvatskim navijačima, staje na branik domovine. Svima onima koji su u toj borbi dali svoj život na vječni spomen ostaje i ploča iznad ulaza M sjevernog stajanja, gdje su prije veličanstvene žrtve za slobodu i neovisnost domovine vodili neke druge, navijačke bitke, snivali i ostvarivali svoje snove, dijelili radost i tugu. "Silni se ponos odavde diže, vjerom i snagom zablista dom, na krvavi bedem Torcida stiže i bit će Hrvat na kamenu svom".



Hrvatsko prvenstvo donosi i prvu titulu državnog prvaka 1992. godine. Slijedi i kup naredne godine, te potom i prvi izlet u Europu pod hrvatskom trobojnicom, susreti s Ajaxom praćeni masovnim pohodima navijača u Ljubljanu i Amsterdam. U sezoni 93/94 u Split stiže novi naslov, a godinu dana kasnije i prva dvostruka kruna u samostalnoj Hrvatskoj. U istoj toj sezoni traje i toliko željeno upoznavanje s Europom, dugotrajno odmjeravanje snaga s navijačima po Varšavi, Bukureštu, Bruxellesu, Lisabonu i po drugi puta Amsterdamu. Cijelo to vrijeme Torcida jača, i organizacijski i ugledom, napokon dobiva svoje prostorije, kao i poštovanje negdašnjih kritizera. Ali, sve su to detalji dobro znani današnjoj generaciji navijača. Baš kao i trenutna, vjerujemo kratkotrajna i prolazna kriza. Ponavljati ih nalikuje bespotrebnom pokušaju naglašavanja tek jednog dijela priče koja, nadamo se, nema kraja.