KONAČNO SPORTSKI DIREKTOR I TRENER NOGOMETAŠA »RIJEKE« UVELI NOVINE U RAD PRVE MOMČADI
Na Kantridi počeli raditi individualno s igračima!

Pokojni sportski direktor Mladen Romić svojevremeno je govorio o tome kako u kadetima »Rijeke« postoje dva iznimno darovita igrača – Ivan Sertić i Anas Sharbini. Glas o njihovoj darovitosti se ubrzo proširio izvan granica kluba, no nitko se u klubu nije našao tim igračima omogućiti ono što bi napravio svaki klub koji aktivno promišlja svoju budućnost – posebnu svakodnevnu skrb, što uključuje i dodatni individualni rad s igračima od najvećeg klupskog značaja. Zahvaljujući nebrizi kluba, Anas Sharbini ubrzo je postao glavni klupski problem, a Ivanu Sertiću je, kada je već debelo zašao u seniorske vode, otkriveno da u svaku šansu ulazi kao da mu je posljednja u životu. Naime, zbog maloga opsega pluća brzo se umara, pa mu svaki suvišni duel do izlaska pred vratara oduzima snagu za završni udarac. Naravno da je sve to netko trebao ranije otkriti, pomoći mladom igraču (danas napadaču porečkog »Jadrana«) na vrijeme, i da je klub trebao osjetnije utjecati na Anasov igrački razvoj pa bi vjerojatno njegova cijena prije odlaska u »Hajduk« bila kud i kamo viša. Netko će reći da je to daleka »Rijekina« prošlost, no neke stvari su se tek sada počele mijenjati i to – puževim koracima.
    Treneri u »Rijekinoj« školi nogometa su obično najveći kritičari trenerima prve momčadi, iako većina njih još nije vodila ozbiljnu prvoligašku utakmicu u karijeri. Osim toga, većina njih ni ne osjeća grižnju savjesti zbog toga što se bavi tuđim poslom jer se ionako smatra potplaćenom skupinom ljudi koja ne radi u dovoljno kvalitetnim uvjetima i vodi se logikom da je sve što napravi – dobro. Djelomično su u pravu, no kao i uvijek, postoji i druga strana medalje.
   
Elementarna tehnika
Nitko nikada nije prozvao trenera u školi nogometa na odgovornost zato što ne radi dovoljno kvalitetno svoj posao. Konkretno, tko je odgovoran zato što je primjerice prije 13 godina talentirani napadač Igor Budan došao u prvu momčad i nije znao pošteno loptu udariti glavom (u Veneciji su kasnije godinu dana raditi odvojeno s njim)? Tko je kriv što se svi treneri prve momčadi (od Rubčića preko Vulića i Gračana pa do Scorije i Ištuka) ne mogu načuditi kako nesporno daroviti napadač, 19-godišnji Armando Mance, ima indentičan problem! Najboljeg strijelca juniorske lige prošle sezone s njegovih gotovo impresivnih 200 centimetara visine, nitko od trenera u omladinskom pogonu nije naučio kvalitetno igrati glavom! Zašto? Između ostaloga i zato jer je netko ukinuo viseću loptu na pomoćnom igralištu koja se nakon dugo godina vratila na inzistiranje Nikice Milenkovića.
    Nekadašnji prvotimac »Rijeke« vratio se na Kantridu prošle zime i mjesecima volontirao u klubu radeći posao savjetnika za struku (ljetos je postao sportski direktor), te započeo neke reforme u stručnom radu kluba koje će u prvom redu pasti teško onima koji uvijek nalaze dovoljno izlika za nerad.
    Dido se između ostaloga zalagao i za individualni rad s darovitim igračima, kako u mlađim uzrasnim kategorijama, tako i u prvoj momčadi. Ta njegova ideja sve donedavno nije pala na plodno tlo. Naime, trener Ivo Ištuk i njegovi suradnici, Danko Matrljan i Stjepan Ostojić, nastoje svakodnevno odvojiti dio vremena za individualni rad s mladim igr ačima, no sve to je samo priprema za ono što slijedi tijekom prosinca.
   
Radni prosinac
– Kada završi jesenski dio prvenstva, zadržat ćemo na okupu mlađe igrače i koliko-toliko pripremiti za ono što slijedi početkom siječnja. To razdoblje ćemo iskoristiti i za individualni rad s igračima, dakle ispravljanje onoga što nekome od njih treba, od centaršuta do udarca slabijom nogom ili nekih drugih tehničkih elemenata. Već smo počeli raditi na tome, ali i sami znate da tu imamo problema s terenima. Radimo koliko nam uvjeti dopuštaju – tumači trener Ivo Ištuk, a Milenković tvrdi kako su u pitanju potpuno normalne i uobičajene stvari koje nažalost za učmale riječke prilike predstavljaju revolucionarne promjene.
    – Ispada da ja uvijek nešto pametujem, a samo govorim i prenosim iskustva u radu koja su vani potpuno normalna. Mi si kao klub, koji će morati sve više živjeti od igrača iz vlastite škole, više ne smijemo dopustiti da nešto radimo polovično. Dakle, moramo početi sustavno mijenjati navike igrača, moramo puno više raditi na elementarnoj tehnici na driblingu, udarcu glavom, dodavanju, primanju lopte... To je krvav posao koji sobom nosi puno ponavljanja, ali ne vidim drugi put da neke stvari dignemo na višu razinu. Danko Matrljan je primjerice u posljednje vrijeme dosta radio odvojeno s mladim napadačima i već se u utakmici protiv »Krka« vidio određeni napredak – rekao je Milenković.
    Mnogi njegovi prethodnici (direktori, trener, sportski direktori...) su uviđali potrebu za takvim načinom rada, ali su obično nailazili na veliki otpor unutar kluba i odustajali od svih planova vodivši se logikom da je važnije sačuvati »vlastitu guzicu« nego ući u sukobe. Pa i pod visoku cijenu da klub proizvodi neobučene igrače i dugoročno pretrpi veliku štetu. Milenković se ne treba zavaravati. Nakon bivšeg stručnog stožera, vrlo brzo će postati »trn u peti« trenera iz škole nogometa neovisno o tome što je više učinio za promociju njihovih proizvoda nego brojni njegovi prethodnici.