Ovo je kraj. Konačni kraj, tuga i nevolja. Muka mi je već duže vrijeme, danas totalna depresija. Lete mi pred očima godine nadanja i čekanja… lažnih nada, predugih čekanja. Čekali smo naslov, dobili po glavi. Od svojih. Nisu nam krivi ni dinamo, ni hajduk, ni Mamić, ni Ljaljak… naši nam zabili nož u leđa. Ispisao sam nebrojeno puta sve što mislim o aktualnom vodstvu, nakon Rijeka-Zadar maknuli mi tekst, pa ugasili kolumnu na klupskim web stranicama (big deal za kolumnu, ali nisu se dali kritizirat, jer – o čemu ja to pričam, kakva kritika?!?). Napisao sam još davno na ovom forumu par riječi o jednoj velikoj zabludi zvanoj Srećko Juričić, treneru kojeg su hvalili oni koji ga se ne sjećaju kao trenera (nije znao dobit dobivenu utakmicu, to je istina o S.J.). Kao igrač bio je fenomenalan, šteta što je tu prestalo sve dobro što je napravio u Rijeci (nemojte mi samo o finalu Kupa ’94., molim vas!). O njima više neću, daj Bože, nikad. Neću, zapravo, ništa. Užas, ne sjeda tu ni jedna riječ tamo gdje treba, sve je to lišće koje goni vjetar (tako kaže Dido Milenković). Pada mi na pamet samo jedna neviđena koincidencija; ispričavam se na mojih pet privatnih minuta, ali sorry, možda sam (kako su mislili Komen i društvo nakon Zadra) stvarno ja kriv. Zadnji put Rijeka je ispala iz lige kad sam imao 4 godine, moj stariji brat 6. Danas moj sin Adriano (molim lijepo, dobio ime po Fegicu) ima 4 godine, kćer Sandra 6. Zbog toga mi se mota suza u oku, ali je neću pustit u inat ovim našim brižnim Volpićima. (Sandro Bastiančić – forum FF)