Puno toga reklo se o igri Rijeke ovog proljeća, ove sezone, ovih godina. Nanizali su se igrači, treneri, direktori, predsjednici. Mnogi su prolazili put od heroja do neprijatelja, oni rijetki taj isti put u suprotnom smjeru. Bilo je svakakvih pokušaja prodavanja magle, bilo je novaca, pa ih nije bilo, pa se opet nalazio novac. Bilo je „uboda“ s pojačanjima, više je bilo promašaja s tzv. pojačanjima, bilo je rješavanja igrača totalno izvan granica zdravog razuma, bilo je guranja darovitih juniora u nižerazredne klubove. Svega je bilo; ljubavi s Armadom i nesporazuma s Armadom. Bilo je i afera, mutnih radnji, žabokrečine i kokošinjca. Osvojili smo dva kupa, proslavili smo dva povijesna uspjeha u natjecanju do čijeg finala jedan Varteks Varaždin dođe kad se sjeti.

Najviše je bilo obećanja, a najčešća obećanja lansirala su se za sljedeću sezonu. Uvijek smo od sljedeće sezone očekivali jack pot, a nismo uplatili listić. Ova sezona po nečemu je različita. Ova sezona ima početak i kraj kao da su udaljeni ne 10 mjeseci, nego 10 godina. Da li nam se čini blizu rujan 2010. i rasprodani stadion protiv Hajduka? Ono je, molim lijepo, bio rasprodani stadion, brojka od 9 tisuća je službena, a prava je istina da je zapad bio nekoliko puta prekrcan i da ljudi nisu mogli ni stajati. Da li netko ima osjećaj da je „jučer“ igrala ekipa s, npr. Rukavinom u prvih 11. Rukavina je, kao i svi, imao svoje kritičare, opravdane ili ne, ali dečko se može pohvaliti da je s njim Rijeka bila na prvom mjestu. Danas ga se rijetki sjećaju, kao da je igrao prije 10 sezona. Ova sezona je imala putanju strmoglavog spusta. Mogu se u klubu, opet opravdano ili ne, hrabriti s vizijom i strategijom. Nitko nema ništa protiv, nek' već jednom upali ta vizija, odnosno neka se pojavio netko s vizijom, ali veslati možeš koliko hoćeš, a preveslati teško. Kako preveslati Armadu, koja je na početku sezone tepala ljubimcima „šampioni“, a na kraju im je uputila pozdrav pas-mater? Može ih se preveslati, ali nakon puno, puno zaveslaja, od kojih nismo vidjeli ni onaj prvi.

Ova sezona ima jedan presedan. Svaka je ekipa željela barem na rastanku ostaviti dobar dojam, od svake se ekipe nakon odigrane posljednje utakmice očekivao dres na poklon. Nekad je na posljednju utakmicu sezone dolazilo 10 tisuća ljudi bez obzira na protivnika, ljudima se bilo teško rastati od prvoligaškog nogometa. Dobro, nećemo plakati za davno izgubljenim običajima, ali u subotu 21. svibnja očekivali smo barem pristojan, kulturni rastanak.

E... tu smo. Igrači Rijeke znali su zaigrati nedovoljno angažirano, mlako, znalo im se prigovoriti da nemaju respekt prema bolesno strpljivijm navijačima. Ovaj put pokazali su nešto više. Ili puno manje, ovisno s koje se strane gleda; pokazali su elementarnu nekulturu. Subotnja igra nije bio rezultat nedovoljne pripreme. Nedovoljna i neadekvatna priprema prati ekipu cijelo proljeće, mada to nitko nema hrabrosti izgovoriti. Tu i tamo prisjetimo se propuštenih priprema i neodlaska na pripreme. Kao da je teško zbrojiti dva i dva i shvatiti zašto je svaku drugu proljetnu utakmicu Rijeka drugo poluvrijeme izgledala neprepoznatljivo u odnosu na „obećavajuće“ prvo. U redu, nek' je i 21. svibnja drugo poluvrijeme bio danak nepovratno propuštenom pripremnom periodu... u nekoj mjeri. U najvećoj mjeri, ipak, radilo se o nekulturi igrača. Onakav odnos igrača prema sebi semima, klubu, gradu, javnosti i onim nesretnicima na tribinama je ništa drugo nego – nekultura.