Desilo se što se desilo. Ni prvi ni zadnji put. Slučaj podsjeća na 2005. i odlazak Scorie. Scoria je imao prednost utoliko što je iza sebe imao već jedan trofej, kvalitetnu generaciju među kojima je bilo velemajstora i nemilosrdnih killera u šesnaestercu (Erceg, pa Vugrinec, ne treba zaboraviti ubojitu desnu stranu koja je s lakoćom dolazila do protivničkog gola i olakšavala posao egzekutorima; sjajnog Šarića u svojoj drugoj igračkoj mladosti i blistavog Novakovića...). Nanizao je Scoria do tada i nekoliko partija koje ulaze u antologijske utakmice Rijeke, imao je iskorak u Europi, prvi put nakon zlatnih osamdesetih nismo polagali oružje pred jačima, ali i objektivno slabijim europskim momčadima. Stvorio si je poziciju u kojoj je navijački puk oplakivao njegov odlazak, Armada je radila koreografiju s porukom podrške omiljenom treneru. Alen Horvat nije stigao ući u srca navijača. Jednostavno, nije stigao. Krenuo je, zatim je stalo. Rijeka već radi s Ivom Ištukom, navijači se još ne mogu snaći i ne vjeruju da je jedna lijepa priča dobila kopernikanski obrat, ne preko noći, nego u vremenu treptaja oka. Horvat je iz ničega počeo raditi nešto, iz nikakvog imperativa počeli su rasti apetiti, a sve to podgrijavalo je i vodstvo kluba (dvojac Komen-Milenković) upornim i marljivim radom na slaganju ekipe koja će biti nešto više od ekipe za „prijelazno razdoblje“. Kompletirala se meksička kolonija, simpatični i egzotični Meksikanci doveli su sombrera na stadion, na Kantridu se počelo ići ne samo u želji za pobjedom, nego i za zabavom. Ljudi još nisu vjerovali da ta lijepa priča puca po glavnom šavu, još uvijek je na Kantridi bilo lijepo, iako je motor već počeo kašljucati. Počela se dizati prašina oko najveće zvijezde, Alfereza (i njegovog mitskog kašnjenja), počeli su se tražiti krivci, padale su optužbe u najmanje tri smjera, po klupskoj horizontali, vertikali i dijagonali. I dalje se mislilo, proći će i to. Navijačima se servirala priča o pobuni, čitana su priopćenja, akteri su počeli pokazivati i svoju „zelenu“ stranu, a gdje je sve počelo? Počelo je u vrijeme totalne idile, strasti su uzburkale dvije periferne priče koje nitko ne spominje. Zašto, nije jasno, ali za vjerovati je da priče nisu imale tu težinu koja bi punila danonoćno medijski prostor. Priča broj 1; kvar autobusa koji je prevozio igrače Rijeke iz Zagreba nakon utakmice s Lokomotivom. S onim bodom svi su bili zadovoljni, Čulina i Kreilach pogodili su dvije stative koje su stvorile dojam da je Rijeka bila bliža pobjedi. Negdje na autocesti za Rijeku, u gluho doba noći, Horvat je poludio. Zamjenski autobus trebao se čekati. Komenu i Milenkoviću nije bilo jasno zašto Horvat šizi, počeli su komentari „koji mu je...“. Ne uzimam si ulogu arbitra, ali priznajem da bih i ja poludio kad bi mi viša sila organizirala noć s petka na subotu negdje na otvorenoj autocesti. Priča broj 2; Simon Sluga u Juventusu. Svaka čast, puno sreće želimo Slugi! Sluga je ostvario svoje snove, postao je članom jednog svjetskog nogometnog velikana, prije negoli mu je lopta zažarila dlanove na domaćoj nogometnoj sceni. Otišao je za kikiriki, veća cijena se, normalno i nije mogla postići, ali klub je učinio jednu veliku stvar svom mladom golmanu, omogućio mu put do zvijezda, dogovorio cijenu s kojom će barem poplaćati telefone do svršetka sezone. I sve bi to bilo bajno, da Horvat nije, kako kažu Komen i Milenković, opet poludio. Već tada vodećem dvojcu bilo je jasno da s takvim Horvatom neće ići. Puno bolje pristajao bi uglađeni gospodin Branko Ivanković. Nema veze što je Alenu srce plavo-bijelo, nema veze što je u rad unosio ukorijenjeni fanatizam i počeo stvarati idealno ozračje na terenu. Njegov je grijeh bio taj što puno galami. Kao takvog znali su ga i prije, ali ovako ne može, već su tada odlučili predsjednik i sportski direktor. Sve priče koje su usljedile nakon toga, naravno da su uzburkale već pomućenu vodu, ali one su poslužile samo kao idealan alibi da se ovako više ne može i da je vrijeme za konkretnu akciju. Istina je da je priča od samog početka bila osuđena na kratki vijek. Nakon svega, ostaje gorčina što je do svega došlo iz stvarno glupih i banalnih razloga, uz nekoliko nedospustivih propusta. Komen, Milenković i Horvat ljudi su, koji su, svaki na svoj način napravili velike stvari u životu. Horvat je u tom društvu, logično, najneiskusniji i njegovo je vrijeme trebalo doći sada. Ove ili sljedeće sezone. Trebalo je sve podrediti tom cilju i trebalo je malo više, ne komunikacije, nego razumijevanja. Oko komunikacije se ionako Komen i Milenković ne mogu dogovoriti, jedan tvrdi „zapinjalo je“, drugi kaže „nije bilo problema“. Hoće li zapeti komunikacija i među njima? Nije smjela taština, koja nije prihvatila mladog temperamentnog trenera, presuditi u jednoj komotnoj situaciji, kada se cijeloj struci i klupskim uredima nudio rad na svetom miru. Predsjednik i sportski direktor imaju neupitan veliki poslovni kapacitet, vrlo dobar rejting i riječko srce. Trebalo je malo spustiti loptu na zemlju, a svi zajedno trebali su više odluka stavljati na papir kad već nisu oni prije njih. Počelo je nedostajati bodova? Jasno, kad smo se svađali što treba napraviti i lomili koplja da li je nešto ispravno ili nije. Nikad nećemo saznati kako bi Rijeka igrala u Zaprešiću s Alferezom, ali sigurno bi (s njim ili bez njega) mirnije dočekala susrete i u Zaprešiću i s Istrom, da se znao red. S kojim bodom više radilo bi se na miru, možda bi bilo prostora i za dodatno uzdizanje. A tu se provukao jedan neviđeni propust – sustav kažnjavanja! Odavno je disciplinski kodeks trebao u pisanom obliku visjeti na klupskim zidovima, ili u svlačionici. Da je to bilo istaknuto, Komen ne bi kipio što mu mladi trener ugrožava suradnju s Atlasom, a trener ne bi morao slušati babe i žabe da li je postupio ispravno. Navijačima je svakako stalo svakom sljedećem treneru poželiti 25 godina na klupi Rijeke i 10 naslova u tom razdoblju. Neka tako bude i s novim trenerom, kolike god brkove on imao. No, većini srce govori da Horvat zaslužuje barem još jednu šansu, kad tad.  Bravo Sandro,sjajan tekst!!! |