RIJEKA JE NA MAKSIMIRU OTKRILA SVOJU MLADOST
Nemilosrdan je dobroćudni Ištuk

Niko Datković u odličnom se svjetlu predstavio na MaksimiruRIJEKA Filozofija je svakog trenera da svojim taktičkim razmišljanjima natjera suparnika (kvalitetnijeg), činiti ono što je (Ištuk) zamislio – ništa. Kao u slučaju Rijeke i Dinama u prvih sat vremena. Modri su kružili bespomoćno oko riječke obrane. Ali, miš ne može pojesti mačku, može se s njom igrati, i na kraju strada. Tako je bilo s Rijekom. Mačka je, naime, izvukla glavu iz mišolovke, trijumfirao je kvalitet. A trener europskog Dinama ustvrdio je da je njegova momčad dobila utakmicu u nastavku na – mišiće.
Fabio Capello je u subotu u Trevisu, na predavanju o strategiji sportskog biznisa, rekao: »Kvaliteta vina ovisi o grožđu. Igru treba prilagoditi igračima. Najvažnije je – pobijediti, ljepota ne donosi bodove.«.
Ištuk nije čuo Capella, ali je u Maksimiru pokušao primjeniti njegovu formulu, modre uhvatiti u zamku, pa kontranapadom riješiti utakmicu, ili barem postići pogodak. Jer, nema igrače za nadmetanje otvorena garda, a niti igru… Nema nitko u Hrvata!

Priznanje trenerima

Bez četvorice (Čagalj, Salčinović, Dedić, Čulina), kartoniranih i ozlijeđenih, zaigrao je hrabro na kartu mladosti. Ono o čemu su drugi Rijekini treneri pričali, Ištuk je učinio. Od početka su u sastavu bili Datković i Miloš, kasnije je ušao Močinić, nešto stariji je Križman, Stepčić nije novost, a na klupi su bili vratar Dino Raspor, Marin Grujević i i već zaboravljeni Alen Matovina. Na tribinama je, višak, kao 19. sjedio još jedan dragulj – Mršić! A uoči gostovanja kod nepobjedivih razmišljao je i o omladinskom stoperu Načinoviću.
Neopterećen, čiste glave, ne poznaje ni mame ni tate, a još manje menadžere (svako dijete ga ima!), Ištuk je u riječku močvaru bacio dinamit. Neki igrači, standardne rezerve, ostali su izvan autobusa koji je u subotu ujutro krenuo za Zagreb (čemu dan ranije?). Priznanje je to svim trenerima u omladinskom pogonu Rijeke, koji bi se, međutim, više morali baviti tekućom problematikom, a manje trošiti snagu i mozak na teoretiziranju zbog čega igraju Meksikanci, a ne djeca njihovih »sponzora«. Malo gruba riječ, ali… Sastavljanje momčadi neka prepuste Ištuku, u Zagrebu je pokazao da ima viziju, zna što hoće i što je najvažnije, da ga i golobradi igrači slijede.
Pokojni Milan Blažević i Karlo Kruljac, ljudi koji su prije svake utakmice brojali koliko je igrača iz omladinskog pogona Rijeke u prvom sastavu, bili bi ponosni na momčad iz Maksimira. Kao što je vjerojatno bio i Robert Komen, predsjednik iz »Rijekine škole nogometa«, kada je vidio kako igra Niko Datković. Za kojega je Ištuk rekao da je bio bolji od Tonela i Vide. Dvojice stopera Dinama od kojih svaki košta kao cijela momčad Rijeke.

Jabuka razdora

Mazohistički je slaviti poraze, ali u utakmici koju nije mogla dobiti Rijeka je strašno profitirala, dobila je Datkovića, Miloša i Močinića.
Da se vratimo Meksikancima. Još uvijek su jabuka razdora. Komen se dvaput napio zbog Alfereza. Prvi puta kada je neočekivano dobio igrača od 25.000 dolara mjesečno (toliko je zarađivao u Atlasu iz Guadalajare), a drugi puta u subotu navečer, kada je Alferez napravio glupost, zaradio drugi žuti (crveni karton) pa neće moći igrati na najmanje dvije utakmice (crveni i tri žuta kartona). Za jedne je Alferez pojačanje, za druge – promašaj u kvaliteti i kilaži. Kao što je nepobitno da Rijeka nema igru za njegov mentalni sklop, igračke karakteristike. Ištuk izgleda pitomo, ali je beskompromisan kada netko iskoči iz tračnica. Igrom (taktika) i ponašanjem.