Al meni je simpatično pročitat ovakve postove ka u Malliea.

Vidim kako i njega, kao i mnoge u Hrvatskoj čudi zbog čega je Hajduk unatoč tome šta nije ni sjena onoga starog Hajduka, još uvijek pokret koji u jednom trenutku može čitavu regiju dignit na noge.

Pa je njegova teorija kako živimo u zabludi da je Hajduk još uvijek velik, kako živimo u nekakvom imaginarnom svijetu i tu i tamo citiramo Smoju da bi učinili klub još većim ili da se prisjetimo zbog čega smatramo Hajduka velikim.

To čobansko razmišljanje je dosta rašireno u Hrvata, tipa, "ako klub nije dobar, uspješan, zbog čega onda navijati za njega?", odnosno "nedaš mi spektakl , neću ni doć".

Mi Hajduk volimo, rastemo s njim, živimo s njim, čak i umiremo s njim, on je naša glavna preokupacija, svjesni smo da trošimo živce na poprilično sporednu stvar, ,mnogi od nas bi bili najsretniji kad bi mogli maknit se sa strane i ne trošit toliko emocija i živaca na Hajduk, odnosno na ovo stanje u Hajduku, ali je to nemoguće.

I nije ta ljubav ništa drugačija ni veća, nego šta mnogi navijači u Hrvatskoj i svijetu osjećaju za svoj klub, ali je jedinstvena na svoj način, teško objašnjiv i nama samima.

Zato ja cijenim Engleze, odnosno njihovu navijačku kulturu, puno veći klubovi od Hajduka su upali u puno veća govna, i propali u niže rangove iz kojih ne mogu naći izlaza, ali i dalje su stadioni pristojno popunjeni i dalje stoje svim srcem uz svoj klub sanjajuči povratak na stare staze, samo šta njih u Engleskoj nitko ne pita šta im je, niti ih gledaju čudeći se, niti stvaraju nekakve svoje teorije zbog čega još uvik ljudi toliko gorljivo stoje uz taj klub.

Da nije nas, navijača i simpatizera Hajduka, on bi propao kao i do jedan klupski sport u Splitu, mi smo ga održali na životu, mi ćemo ga vratit u normalu, a to je sve šta ja želim od Hajduka, da bude normalan, ne velik, nego normalan.

Izvinjavam se na off topicu, ali kad već netko ide analizirat moj klub i stanje uma njegovih navijača, naprosto moran reagirat.