Tri minute prije kraja Rijeka je pala na stadionu Aldo Drosina. Trener Puljana, Igor Pamić, dobro je kemijao cijelu utakmicu, mijenjao igrače, ali i taktiku. Strpljivo je u bunkeru čekao da se nešto dogodi i – jedan je udarac srušio riječke snove. Sanjat će Riječani Hadžića, imali su sve u svojim rukama, ali bili su – mekušci. U Kekovoj dvojbi dan uoči utakmice – možda zaigramo s dvojicom napadača – krio se Antonini Čulina. Iz ormara zaborava izvukao je bisernog igrača od kojeg se već godinama očekuju velika djela (svi su se treneri zaklinjali u njega...), eksploziju nespornog talenta, ali... Znanje, nepredvidljivost, igra jedan na jedan, Čulinine su osobine na koje je jučer igrao Kek i postavio ga je u napadu pored Benka. Nestao je nakon pola sata (zamjena, vjerojatno zbog ozljede), nakon što ga nije bilo. Zbog drugog napadača (Čuline), Kek je žrtvovao Močinića (na Brezovčevo mjesto premješten je Jugović), ostao dosljedan svojoj filozofiji, mijenjaju se figura, ali ne i sustav igre, raspored na terenu (4-4-2). S Močinićem, istina posljednji je put od početka zaigrao kod Juričića (na istom stadionu), u 22. kolu, Rijeka bi možda imala veći kvalitet igre na sredini terena, bolju geometriju, možda i potez iznenađenja prema naprijed, ali... Kek zna što hoće, bez obzira što u radoblju do odmora to nije i dobio. Jer, karta Čulina nije bio – joker. Močinić je zaigrao posljednjih 20 minuta kada je Kek već tražio rezervna rješenja, »zamijenio zamjenu« – Mutomba. Prikazana igra u prvom poluvremenu bilo je »plači voljena zemljo«. Puljani su »svoj dio terena« ponudili Riječanima, čekali su što će se dogoditi. A Križman i Roce skrili su se u gustoj travi riječke obrane podignute na 30 metara od vratara Mancea. Riječani su mljeli nogomet, ali to je bilo strahovito sporo i – dosadno. Bez pravih ideja u završnim akcijama, bili su mlaka voda. Kao da su igrali pod anestezijom. Šteta, jer suparnik je imao dosta problema sam sa sobom, odnosno loptom. Ali, lopta je u tom razdoblju, do odmora, bila nepotrebna igračka na terenu, jednima i drugima. Kek je htio riješiti utakmicu već do odmora, tako je koncipirao momčad, ali u nastavku je stavio naglasak na »prednji pogon«. Benku je pridodao Mujanovića i Mutonba, a iza njih djelovao je Alispahić kao vrh veznog trokuta s Jugovićem i Kreilachom. Puljani su iskopali rovove ispred obrane i podigli šatore. Imali su strpljenja, čekali da iz gustog oblaka aktiviraju munje i gromove – čitaj Križmana i Rocea. Ukazao se Hadžić iz drugog plana. Puna igrača prema naprijed, ali igra Rijeke je bila sajam kastriranih jaraca. Ne može se na bunker golim rukama, treba brzine i pameti, preciznosti i žustrine na vrućem prostoru pred suparničkim vratarom. Utakmica je rijetko izlazila iz jednosmjerne utakmice, Igor Pamić opasao je svoj kazneni prostor bodljikavom žicom, ostavši dosljedan do kraja u čekanju matne lopte iz kontre. Riječani su bili budni u rijetkim situacijama kada su »zeleno žuti« povirili nosom preko sredine terena... Ali, Hadžićeva je lopta rasparala mrežu. Puno taktike, malo nogometa. Nikada prije jednog »sjevernojadranskog« derbija treneri (Pamić i Kek), nisu toliko hvalili suparničke momčadi. I jedan drugoga. Kek je bio hrabriji, ali momčad nije bila raspoložena, odnosno napadači nisu imali dinamita u kopačkama. Pamić je taktikom ubio utakmicu i Rijeku... Umorio ju je, a čekajući je u zasjedi dobio – Bingo. |