RIJEKA » Početkom rujna 1996. godine nogometaši »Rijeke« gostovali su u Osijeku. Ondašnji trener Branko Ivanković poveo je na put četvoricu igrača koji su proizašli iz jedne od najboljih juniorskih generacija koje je »Rijekin« omladinski pogon dao u posljednjih 20-ak godina. Pomoćni trener Nenad Gračan dobio je za boravka u Bizovačkim toplicama, gdje je momčad odsjela uoči utakmice u Gradskom vrtu, zadatak motriti na golobrade dječake kojima je to bio prvi ozbiljniji susret s profesionalnim nogometom. Među odabranima našao se i Kristijan Čaval, lijevonogi branič s Grobnika, kojega je njegov dugogodišnji učitelj Ivan Kocjančič uglavnom koristio kao lijevoga bočnoga u rasporedu 3-5-2. Brzonogi i uporni igrač nije dobio priliku zaigrati te nedjelje u Osijeku (Rijeka je izgubila 4:0, a od mlađih su igrali Balaban i Panić), ali je započela jedna obećavajuća karijera koja će završiti idućega utorka kada će »Čaki« odigrati posljednju utakmicu u dresu »Rijeke«. – Iskreno, ne sjećam se točno svih tih detalja, ipak je to bilo davno, prije 17 godina. Znam da nas je prvoj ekipi priključio Branko Ivanković – prisjeća se Čaval. – Počeo sam kao pionir u »Grobničanu« kod trenera Damira Kesera, imali smo dobru ekipu i jako dobre rezultate. Kao kadeta su me zvali u »Rijeku« kod trenera Ivana Kocjančiča. Osuđen na čekanje Bili ste dio jedne trofejne juniorske generacije, koja je na kraju dala premalo prvotimaca? – Imali smo stvarno dobru generaciju, a imali smo i tu sreću da je ta momčad po okončanju juniorskog staža jedno vrijeme zajedno igrala kao druga ekipa u »Lučkom radniku«. Bilo je tu stvarno dobrih igrača, od Rožajca, Panića, Michelazzija pa do Balabana i Serga. Na kraju je jako malo igrača isplivalo u prvu ekipu. To je nažalost tako i u današnje vrijeme. Debitirali ste 1998. godine na gostovanju u Varaždinu, bili dio momčadi »Rijeke«, nesuđenih prvaka Hrvatske? – Bio sam te sezone uglavnom na klupi. Momčad je bila sjajna, klapa još bolja. Na mojoj poziciji igrao je Dalibor Višković i bio sam osuđen čekati priliku. Zapravo tek njegovim odlaskom sam došao u situaciju da mogu izboriti mjesto u momčadi, ali »Rijeka« je uvijek tražila lijevoga beka. Dosta igrača se promijenilo na tom lijevom beku, a ja sam povremeno igrao. Jedino u sezoni 2002./03. kod Ivana Katalinića sam bio standardan. Mogu reći da sam tu sezonu odradio stvarno dobro u kontinuitetu. Prema meni su u klubu uvijek bili korektni, ali su mi uvijek tražili konkurenciju, igrača koji će biti ispred mene. Ispada da ste najbolje partije u karijeri pružili u redovima »Šibenika« i »Slaven Belupa«? – Igrao sam tada u kontinuitetu, godinu dana u »Šibeniku
Osobna iskaznica » 217 službenih utakmica u dresu Rijeke » 16 pogodaka u dresu Rijeke » 330 nastupa u Kupu Hrvatske, Prvoj HNL i Kupu UEFA » 29 golova u Kupu Hrvatske, Prvoj HNL i Kupu UEFA » Igrao za Rijeku, Šibenik, Slaven Belupo, Kamen Ingrad i Dinamo Tirana » Trofeji: Kup Hrvatske (2005.) s Rijekom » Rođen 11. studenoga 1978. godine u Rijeci Mance produžio ugovor Konačno je na Kantridi »pao« prvi potpis. Vratar Ivan Mance produžio je ugovor potpisavši ugovor po modelu »dva plus dva«. Konkretno, Mancea će ugovor uz »bijele« vezati do ljeta 2015. godine, a u njemu će biti opcija produljenja na još dvije sezone. |
«, pa tri godine u »Slaven Belupu«. Taj period me je stvarno jako dignuo, posebno posljednje godine u Koprivnici kada sam se najbolje osjećao. U »Rijeci« sam se uvijek trebao dodatno nametati, dodatno dokazivati. Trenerski poziv Na Kantridu ste se vratili prije tri sezone? – Predsjednik Turčić me je zvao da se vratim. Želio sam završiti karijeru u svojem matičnom klubu. Razgovarali smo još prošle sezone o tome, a sada smo prije nekoliko mjeseci obnovili razgovore. Budući da kod novoga trenera uglavnom ne igram smatram da neko daljnje forsiranje nema smisla. Zato sam prihvatio mogućnost ostanka i školovanja za rad s djecom. U profesionalnom nogometu sigurno neću ostati, a vidjet ću u dogovoru s klubom hoću li moći uskladiti rad s djecom i primjerice igranje u Trećoj ligi. Odigrali ste 217 utakmica u dresu »Rijeke«, nedostaju vam tri nastupa da dostignete Damira Milinovića? – Šteta što nisam uspio navući još četiri utakmice. Stvarno mi je žao jer bih ušao u povijest kao igrač s najviše nastupa. Najljepši i najružniji trenuci u karijeri? Zauvijek će mi u sjećanju ostati osvajanje Kupa 2005. godine. Nikada neću zaboraviti trenutak kada smo izašli na pozornicu ispred hotela Bonavija, kada smo donijeli pokal pred navijače na Korzu. Od manje lijepih trenutaka najgore je bilo razdoblje kada u klubu nije bilo novaca. Klub je bio na rubu egzistencije, blizu gašenja. Sva sreća da je došao predsjednik Mišković. Nasljednici Protiv »Zadra« su vam zapljeskali navijači za sve što ste dali klubu, službeni oproštaj slijedi u utorak na humanitarnoj utakmici? – Jako emotivno sam proživio ono protiv »Zadra«. Srce mi je bilo veliko kao Učka kada se prolomio pljesak. Nažalost, završetak te utakmice je malo pokvario sve zajedno. Da smo dobili, sve bi bilo još ljepše. Drago mi je što su mi navijači i klub, koji mi je sve dao, zahvalili na svemu. »Rijeka« još uvijek može izaći na europsku scenu? – Nama nema druge nego pobijediti u Kranjčevićevoj. Da smo dobili »Zadar«, bili bismo praktički unutra. Kiksali smo i svjesni smo toga. U obitelji Čaval postoje vaši potencijalni nogometni nasljednici: sinovi Lucijan i Rafael? – Moram istaknuti veliku pomoć i podršku supruge Elme koja je bila uz mene sve ove godine. Sin Rafael ima mjesec i pol dana, stariji Lucijan ima četiri godine i vidim na njemu da bi mogao nešto napraviti u nogometu. Znači, ipak će jedan Čaval opet zaigrati za »Rijeku«? – Nadamo se da hoće. Pokušat ću ga usmjeriti u tom pravcu – zaključio je Čaval.
|