Kapetan Rijeke Dario Knežević će valjda ozdraviti i podignuti svoj treći Kup Hrvatske. Naravno, ako Rijeka u finalu nadjača Dinamo, a uzvrat je u »paklu Kantride« 14. svibnja. Knežević će ući u povijest kao najtrofejniji Rijekin igrač. Srećko Juričić bi nadoknadio propušteno prije dvadeset godina, protiv Dinama, kada je bio trener. Tada je direktor kluba bio Drago Čohar. Devetoga lipnja bit 40. godina od ulaska Rijeke u Prvu ligu. Nikada više nije ispala. U posljednjoj utakmici protiv Novog Sada (4:1), deset minuta prije kraja, u igru je ušao Srećko Juričić, umjesto Čohara, strijelca posljednjeg drugoligaškog pogotka. Ali i prvog u elitnom razredu, protiv Proletera (2:2) na Kantridi. Pred 22.000 gledatelja nakon četiri godine »čistilišta«, prvu su ligu izborili: Bobić, Mustać, Kocijančić, Devčić (od 83' G. Kovačić), Radin, Cukon, Vujković, Mohorović, Silić, Čohar (od 80' Juričić), Makin. Još su igrali Uljan, Miočić, Jurišak, Jutt, Volf, Trošelj... Bio je to početak sjajne priče, Rijeka se kao i sada vratila iz pepela. Neusporediva su vremena, ali uvijek je u pitanju ljubav ljudi koji vode klub. Sada je to Damir Mišković, a prije četrdeset godina sve je konce vukao – Ljubo Španjol. Ulazak u ligu, a nakon četiri godine prvi trofej, Kup Jugoslavije. Protiv Trepče u Beogradu, pa drugi Kup, razoružan je Partizan u dvije utakmice. Rijeka je nešto značila u bivšoj državi. Zahvaljujući Španjolu. »Komitet« je tada krojio i sudbinu nogometa, Španjol je vješto vukao konce dok nije postao jači od »sekretara partije«... Nakon toga morao je – abdicirati. Damir Mišković nema tih problema. Klub je privatiziran u sigurnim rukama (70 posto zaklada Social sport, 30 posto Grad Rijeka). Od olupine napravio je ploveći »lunapark«. Radost i zabava za sve. Promijenio je, razumljivo, i posadu, sada je HNK Rijeka klub s vizijom na zdravim temeljima. U dvije godine od apatije (borba za ostanak), do dvanaest europskih utakmica. Nikad plodnija i uspješnija sezona, bez obzira na to hoće li Rijeka osvojiti svoj peti Kup u povijesti. Igra sedmi finale. Spasojević, Brnčić, Scoria i Skočić stavili su svoj potpis na trofeje, na potezu je Matjaž Kek. Osvojio je simpatije navijača. U grlu ima četiri »modre knedle« neočekivana debakla u prvenstvu. Nije to, međutim, pomutilo raspoloženje među navijačima. Uvjereni su da se tako nešto ne može ponoviti. Matjaž Kek je 33. trener na Rijekinoj klupi u 40. godina. Smjena je bilo četrdeset, ali neki (Gračan, Katalinić, Skoblar, Scoria...), vraćali su se na mjesto zločina. Mišković, Šćulac, V. Čohar Jurićić, poker je operativaca na Kantridi. Svi imaju sam jedan san, osvojiti Kup Hrvatske. Bila bi to kruna veličanstvene sezone. O čemu najbolje svjedoči broj gledatelja, atmosfera na stadionu, u gradu i cijeloj županiji. HNK Rijeka je u kratkom vremenu postala zaštitni znak svog grada. Ponos i veselje. Četrdeset godina Prve lige cijela je vječnost. Nikada Rijeka nije ispala. Bilo je radosti i razočaranja, ali stijene Kantride, kao nijemi promatrači zbivanja na travnjaku, nikada nisu suzu pustile. Juričić, njegov pomoćnik Mance, trener Kek s Florijančičem, Miletićem i cijelim stožerom, imaju samo jedan zadatak – »uzeti kantu«. Kao nekada »Važ je naš«, neka se pjeva. Za posljednju stranicu povijesti 101-godišnjaka – Kantride. Prije nego Mišković uzme kramp i krene gradnja novog stadiona, najkasnije do kraja godine. |