GINO ZAVANELLA ZNAMENITI TALIJANSKI ARHITEKT, AUTOR PROJEKTA NOVOG RIJEČKOG STADIONA
Kantrida je magična
Fascinantan prostor, nevjerojatan spoj mora i kamena, odlična energija. Tu je i element vjetra, a čuje se i prisustvo grada. Kantrida ima sve preduvjete postati mjesto jako dobre priče jer se njezine neobičnosti odlično nadopunjuju
Edi PRODAN, snimio Damir ŠKOMRLJ
Utakmica traje dva sata, no stadioni su mjesta što moraju živjeti svaki dan, čitave godine. Misao je to znamenitog talijanskog arhitekta Gina Zavanelle, stručnjaka čija su specijalnost sportski objekti, posebno nogometni stadioni. Iako ih je u svojoj karijeri, danas mu je 69 godina, osmislio nemali broj, značajnu je popularnost stekao nakon što je dizajnirao fascinantni Juventusov stadion u Torinu, mjesto gdje je neposredno prije početka svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu Ivan Rakitić sa Sevillom osvojio Europsku ligu.
Prava nogometna arena, što stadion u Torinu nesumnjivo jeste, mogla bi međutim značajno pasti u sjenu nakon što se krajem lipnja 2016. godine skine veo s nove svjetske stadionske ljepotice, nakon što se otkrije nova Kantrida. Iako s kapacitetom od petnaestak tisuća mjesta svakako ne ide u red najvećih, iako nogometni klub kojem će pripadati ne igra ni u jednoj od liga »petice«, Kantrida će sasvim sigurno ući u brojne arhitektonske udžbenike kao jedan od najzanimljivijih, najintrigantnijih i objekata ni malo laganih za osmišljavanje zbog smještaju u nekadašnji – kamenolom na morskoj obali.
Zahvaljujući utakmici superkupa između Rijeke i Dinama na kojoj je održana virtualna video šetnja novim stadionom, u Rijeci je boravio i tvorac nove Kantride, arhitekt Gino Zavanella. Zahvaljujući pak otvorenosti znamenitog talijanskog arhitekta za razgovor, susret se održao u subotnje jutro, uz kavu, neposredno uz glavnu riječku ulicu, Korzo. Sudionik razgovora bio je i riječki arhitekt Siniša Zdjelar, koautor projekta i vlasnik studija ZDL arhitekti, s kojim pak veliki razgovor donosimo u idućem nedjeljnom broju Novog lista.
– Ne biste vjerovali ali talijanski jezik u srednjoj školi u Mantovi predavao mi je profesor Guttini koji je 1945. godine optirao iz Rijeke. Inače dok nisam došao prvi put na Kantridu, u veljači, nikad nisam bio u Hrvatskoj niti sam imao kontakte s vašom zemljom. A kad sam prvi put konačno stigao, bila je zima, otišli smo u nogometni kamp Rijeke u Fužine gdje je pak bio – visoki snijeg. Odmah mi je sve »sjelo«, zanimljiv grad, zanimljiva regija, raznolika jako.
Sinergija stadiona i navijača
Kakav je osjećaj u vama izazvao prvi susret s Kantridom? Ne znam je li vam poznato, ali na nizu relevantnih medijskih ljestvica ona ide u red tri najintrigantnija, najzanimljivija stadiona na svijetu.
– Očarala me. Fascinantan prostor, nevjerojatan spoj mora i kamena, odlična energija. Magično mjesto. Tu je i element vjetra, a čuje se i prisustvo grada, dio je gradskog tkiva. Kantrida ima sve preduvjete postati mjesto jako dobre priče jer se njezine neobičnosti odlično nadopunjuju. Uostalom, na utakmici u petak mi se koža ježila dok sam slušao Armadu, navijače sa zapada. Oni su svakako najveće bogatsvo »Rijeke«. Teško ih je usporediti s nekim drugim navijačima – u Italiji je primjerice velika razlika između navijača u Torinu ili onih u Palermu – ali svakako mogu reći: Armada ima sjajnu energiju. Sve je jasno – stadion se nalazi na pravom mjestu da bi i u buduće omogućavao ugodne trenutke svima koji ga budu pohodili. Uvjeren sam da će se postići sinergija stadiona i navijača te da će to biti nova snaga »Rijeke«. Mada, moram također dodati da je ljudima poput Gabrielea Volpija i Damira Miškovića nemoguće reći – ne. Oni su također ljudi posebne energije a kad nešto naume, a željeli su da upravo ja arhitektonski rješim stadion Kantrida, to i realiziraju.
Poznati su vaši stavovi po kojima stadione doživljavate i kao mjesta izražaja specifične kulture, u najljepšem smislu.
– Tako je. Stadioni idu u red najzanimljivijih mjesta potrebnih ljudima. Svrstavam ih u red s crkvama, bolnicama i sličnim bitnim institucijama. Stadioni su k tome u arhitektonskom smislu mjesta gdje se okuplja najveći broj ljudi na jednom mjestu tako da je jasno kako imaju svoju specifičnu kulturu. Imaju naprosto pozitivnu energiju. Pogotovo kada domaći klub pobjeđuje. Pa to se tako lijepo vidjelo i na utakmici superkupa koji su igrači »Rijeke« dobili. Kaže se da je publika dvanaesti igrač – moje je mišljenje da je taj igrač zapravo jedinstvo stadiona i publike. Jedna mi je od glavnih misli prigodom projektiranja stadiona to jedinstvo s navijačima. A u Rijeci će ono biti na jednoj visokoj, emocionalnoj razini. Stadioni su vam naprosto mjesto susreta i radosti, fešte, a volio bih da to osim za prave »tifose« budu i za čitave obitelji, za žene i djecu koji inače u manjem broju odlaze na utakmice.
Mjesto susreta
Nova Kantrida nije samo stadion. Vaš je stav kako takva mjesta, ti kompleksi moraju živjeti punim životom svaki dan, ne samo u dane odigravanja utakmica.
– Čitava je priča koncipirana tako da ima sadržaja koji će svakodnevno privlačiti sve one ljude koji će na tom prostoru ispunjavati neke svoje potrebe, jednostavno imati želju biti na mjestu dobrih vibracija. Uz more, u kafićima, restoranima, trgovinama. Stadion Kantrida će zahvaljujući sadržajima i dobroj energiji biti mjesto svakodnevnih susreta.
Jedna od obaveza koju moraju ispoštovati stadioni koje kreirate je i – održivi razvoj. Solarna energija i neotrovni materijali se podrazumijevaju. Hoće li to biti slučaj i s Kantridom?
– Ma naravno, pa nema ni govora da se koriste ma koji materijali što nemaju potpunu ekološku ispravnost. Moj općeniti pogled na život ne dozvoljava procese koji nisu društveno prihvatljivi. Želim stvarati mjesta pozitivnog ozračja, ili kako bi Jovanotti rekao – io penso positivo. A tu nema mjesta za neekološke materijale.
Kantrida na prvom mjestu
Surađujete i s Giugiarom, jednim od najpoznatijih dizajnerskih studija u novijoj povijesti, posebno s njegovim arhitektonskim odjelom koji vodi Fabrizio Giugiaro. Hoće li on biti jedan od sukreatora Kantride?
– Ne, Giugiaro je sudjelovao u nekim detaljima osmišljavanja stadiona u Torinu jer se njihov studio petežito bavi dizajniranjem automobila, po čemu su uostalom svjetski poznati. Konkretno moj prijatelj Fabrizio Giugiaro je imao zadatak definirati boje, povezati standarde Juventusa s elementima stadiona. Osim u tom projektu, s njime nisam surađivao ni na jednom od stadiona, a bilo ih je u mojoj karijeri desetak, tako da ga nema ni u projektu Kantrida.
Ali bit će koautorstva hrvatskog, riječkog arhitekta Siniše Zdjelara. Jeste li se upoznali još za njegova studiranja u Italiji?
– Ne, upoznali smo se u Rijeci, na ovom projektu. To što je on studirao u Italiji, u Trstu i njegovo znanje talijanskog jezika velika su prednost, no još je važnije da sam se s njim »našao« u promišljanju kako arhitekture, tako i ovog konkretnog projekta.
Gdje biste svrstali Kantridu na ljestvici svojih najdražih ostvarenja?
– Pa to vam je pitanje slično onom kad roditelje pitate koje mu je dijete draže. Ipak, mogu vam odgovoriti, Kantridu bih stavio na – prvo mjesto. Dijelom zbog toga što je moje najmlađe »dijete«, dijelom zbog toga što ima uistinu fantastičnu poziciju. S obzirom da ćemo posebitost stijena sačuvati u unutrašnjosti stadiona, te da se nalazi na samoj morskoj obali, vjerujem da će Kantrida kad ju do lipnja 2016. godine dogotovimo, uistinu biti jedan od najljepših i najzanimljivijih stadiona na svijetu.
Budizam živim svaki dan
Poznato nam je kako ste kreirali i neke od budističkih hramova. Utječu li budističke misli na vaše arhitektonske ideje, odnosno mogu li se u vezu dovesti budizam i nogomet?
– Da, živim budizam svaki dan, 24 sata. Svakako da njegova promišljanja prožimaju moje radove. Kreator sam i budističkog hrama Pomai koji je najveći u Europi, a u dodir s budizmom došao sam na jedan sasvim neobičan način. U jednom sam antikvarijatu kupio... pa jedno »metar« raznih knjiga. Najtanja među njima bila je ona s tri Budina govora. Najprije nisam ništa razumio, no onda se sve otvorilo tako da sam danas uvjereni budista.
Masline, psi i lješnjaci
Osim stadiona, što još projektirate?
– Stadioni su prvenstvena djelatnost tvrtke GAU Arena. Drugi krak našeg djelovanja je Reconsult, firma što projektira ugostiteljske objekte, hotelske resorte, te trgovačke centre. Upravo privodimo kraju projektiranje jednog značajnog moskovskog hotela. Inače, velika je lepeza mojih interesa, različitih od osnovnog posla. Osim arhitekture koja mi uzima najveći dio vremena, kad god mogu s radošću boravim u svojoj kući u Viterbu nedaleko Rima. Obožavam svoja tri psa, a nemalo vremena posvećujem i uzgoju maslina, te lješnjaka koji rastu na površini od 25 hektara.
Vatra i mjesec
Talijanski novinar Maurizio Crosetti, u koautorstvu s trenerom Marcellom Lippijem, napisao je knjigu »Il fuoco, il tetto, e la luna« (»Vatra, krov i mjesec«) u čijem ste središtu upravo vi?
– Da, knjiga je to što govori o mom radu, mojim arhitektonskim ostvarenjima, ali i mojim općenitim razmišljanjima. Naslov je pomalo neobičan no on bi vam u prijevodu izgledao po prilici ovako. Jedan od prijatelja panično kaže – krov gori, izgorjet će nam kuća! Dok drugi na to konstatira: da, ali dok krov gori, mjesec se ljepše vidi! Ja sam vam taj drugi, onaj što životu i arhitekturi uvijek prilazi s optimistične strane. Zbog toga možda i stadioni, oni su često mjesta velike, masovne sreće.
Kantrida je magična
Fascinantan prostor, nevjerojatan spoj mora i kamena, odlična energija. Tu je i element vjetra, a čuje se i prisustvo grada. Kantrida ima sve preduvjete postati mjesto jako dobre priče jer se njezine neobičnosti odlično nadopunjuju
Edi PRODAN, snimio Damir ŠKOMRLJ
Utakmica traje dva sata, no stadioni su mjesta što moraju živjeti svaki dan, čitave godine. Misao je to znamenitog talijanskog arhitekta Gina Zavanelle, stručnjaka čija su specijalnost sportski objekti, posebno nogometni stadioni. Iako ih je u svojoj karijeri, danas mu je 69 godina, osmislio nemali broj, značajnu je popularnost stekao nakon što je dizajnirao fascinantni Juventusov stadion u Torinu, mjesto gdje je neposredno prije početka svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu Ivan Rakitić sa Sevillom osvojio Europsku ligu.
Prava nogometna arena, što stadion u Torinu nesumnjivo jeste, mogla bi međutim značajno pasti u sjenu nakon što se krajem lipnja 2016. godine skine veo s nove svjetske stadionske ljepotice, nakon što se otkrije nova Kantrida. Iako s kapacitetom od petnaestak tisuća mjesta svakako ne ide u red najvećih, iako nogometni klub kojem će pripadati ne igra ni u jednoj od liga »petice«, Kantrida će sasvim sigurno ući u brojne arhitektonske udžbenike kao jedan od najzanimljivijih, najintrigantnijih i objekata ni malo laganih za osmišljavanje zbog smještaju u nekadašnji – kamenolom na morskoj obali.
Zahvaljujući utakmici superkupa između Rijeke i Dinama na kojoj je održana virtualna video šetnja novim stadionom, u Rijeci je boravio i tvorac nove Kantride, arhitekt Gino Zavanella. Zahvaljujući pak otvorenosti znamenitog talijanskog arhitekta za razgovor, susret se održao u subotnje jutro, uz kavu, neposredno uz glavnu riječku ulicu, Korzo. Sudionik razgovora bio je i riječki arhitekt Siniša Zdjelar, koautor projekta i vlasnik studija ZDL arhitekti, s kojim pak veliki razgovor donosimo u idućem nedjeljnom broju Novog lista.
– Ne biste vjerovali ali talijanski jezik u srednjoj školi u Mantovi predavao mi je profesor Guttini koji je 1945. godine optirao iz Rijeke. Inače dok nisam došao prvi put na Kantridu, u veljači, nikad nisam bio u Hrvatskoj niti sam imao kontakte s vašom zemljom. A kad sam prvi put konačno stigao, bila je zima, otišli smo u nogometni kamp Rijeke u Fužine gdje je pak bio – visoki snijeg. Odmah mi je sve »sjelo«, zanimljiv grad, zanimljiva regija, raznolika jako.
Sinergija stadiona i navijača
Kakav je osjećaj u vama izazvao prvi susret s Kantridom? Ne znam je li vam poznato, ali na nizu relevantnih medijskih ljestvica ona ide u red tri najintrigantnija, najzanimljivija stadiona na svijetu.
– Očarala me. Fascinantan prostor, nevjerojatan spoj mora i kamena, odlična energija. Magično mjesto. Tu je i element vjetra, a čuje se i prisustvo grada, dio je gradskog tkiva. Kantrida ima sve preduvjete postati mjesto jako dobre priče jer se njezine neobičnosti odlično nadopunjuju. Uostalom, na utakmici u petak mi se koža ježila dok sam slušao Armadu, navijače sa zapada. Oni su svakako najveće bogatsvo »Rijeke«. Teško ih je usporediti s nekim drugim navijačima – u Italiji je primjerice velika razlika između navijača u Torinu ili onih u Palermu – ali svakako mogu reći: Armada ima sjajnu energiju. Sve je jasno – stadion se nalazi na pravom mjestu da bi i u buduće omogućavao ugodne trenutke svima koji ga budu pohodili. Uvjeren sam da će se postići sinergija stadiona i navijača te da će to biti nova snaga »Rijeke«. Mada, moram također dodati da je ljudima poput Gabrielea Volpija i Damira Miškovića nemoguće reći – ne. Oni su također ljudi posebne energije a kad nešto naume, a željeli su da upravo ja arhitektonski rješim stadion Kantrida, to i realiziraju.
Poznati su vaši stavovi po kojima stadione doživljavate i kao mjesta izražaja specifične kulture, u najljepšem smislu.
– Tako je. Stadioni idu u red najzanimljivijih mjesta potrebnih ljudima. Svrstavam ih u red s crkvama, bolnicama i sličnim bitnim institucijama. Stadioni su k tome u arhitektonskom smislu mjesta gdje se okuplja najveći broj ljudi na jednom mjestu tako da je jasno kako imaju svoju specifičnu kulturu. Imaju naprosto pozitivnu energiju. Pogotovo kada domaći klub pobjeđuje. Pa to se tako lijepo vidjelo i na utakmici superkupa koji su igrači »Rijeke« dobili. Kaže se da je publika dvanaesti igrač – moje je mišljenje da je taj igrač zapravo jedinstvo stadiona i publike. Jedna mi je od glavnih misli prigodom projektiranja stadiona to jedinstvo s navijačima. A u Rijeci će ono biti na jednoj visokoj, emocionalnoj razini. Stadioni su vam naprosto mjesto susreta i radosti, fešte, a volio bih da to osim za prave »tifose« budu i za čitave obitelji, za žene i djecu koji inače u manjem broju odlaze na utakmice.
Mjesto susreta
Nova Kantrida nije samo stadion. Vaš je stav kako takva mjesta, ti kompleksi moraju živjeti punim životom svaki dan, ne samo u dane odigravanja utakmica.
– Čitava je priča koncipirana tako da ima sadržaja koji će svakodnevno privlačiti sve one ljude koji će na tom prostoru ispunjavati neke svoje potrebe, jednostavno imati želju biti na mjestu dobrih vibracija. Uz more, u kafićima, restoranima, trgovinama. Stadion Kantrida će zahvaljujući sadržajima i dobroj energiji biti mjesto svakodnevnih susreta.
Jedna od obaveza koju moraju ispoštovati stadioni koje kreirate je i – održivi razvoj. Solarna energija i neotrovni materijali se podrazumijevaju. Hoće li to biti slučaj i s Kantridom?
– Ma naravno, pa nema ni govora da se koriste ma koji materijali što nemaju potpunu ekološku ispravnost. Moj općeniti pogled na život ne dozvoljava procese koji nisu društveno prihvatljivi. Želim stvarati mjesta pozitivnog ozračja, ili kako bi Jovanotti rekao – io penso positivo. A tu nema mjesta za neekološke materijale.
Kantrida na prvom mjestu
Surađujete i s Giugiarom, jednim od najpoznatijih dizajnerskih studija u novijoj povijesti, posebno s njegovim arhitektonskim odjelom koji vodi Fabrizio Giugiaro. Hoće li on biti jedan od sukreatora Kantride?
– Ne, Giugiaro je sudjelovao u nekim detaljima osmišljavanja stadiona u Torinu jer se njihov studio petežito bavi dizajniranjem automobila, po čemu su uostalom svjetski poznati. Konkretno moj prijatelj Fabrizio Giugiaro je imao zadatak definirati boje, povezati standarde Juventusa s elementima stadiona. Osim u tom projektu, s njime nisam surađivao ni na jednom od stadiona, a bilo ih je u mojoj karijeri desetak, tako da ga nema ni u projektu Kantrida.
Ali bit će koautorstva hrvatskog, riječkog arhitekta Siniše Zdjelara. Jeste li se upoznali još za njegova studiranja u Italiji?
– Ne, upoznali smo se u Rijeci, na ovom projektu. To što je on studirao u Italiji, u Trstu i njegovo znanje talijanskog jezika velika su prednost, no još je važnije da sam se s njim »našao« u promišljanju kako arhitekture, tako i ovog konkretnog projekta.
Gdje biste svrstali Kantridu na ljestvici svojih najdražih ostvarenja?
– Pa to vam je pitanje slično onom kad roditelje pitate koje mu je dijete draže. Ipak, mogu vam odgovoriti, Kantridu bih stavio na – prvo mjesto. Dijelom zbog toga što je moje najmlađe »dijete«, dijelom zbog toga što ima uistinu fantastičnu poziciju. S obzirom da ćemo posebitost stijena sačuvati u unutrašnjosti stadiona, te da se nalazi na samoj morskoj obali, vjerujem da će Kantrida kad ju do lipnja 2016. godine dogotovimo, uistinu biti jedan od najljepših i najzanimljivijih stadiona na svijetu.
Budizam živim svaki dan
Poznato nam je kako ste kreirali i neke od budističkih hramova. Utječu li budističke misli na vaše arhitektonske ideje, odnosno mogu li se u vezu dovesti budizam i nogomet?
– Da, živim budizam svaki dan, 24 sata. Svakako da njegova promišljanja prožimaju moje radove. Kreator sam i budističkog hrama Pomai koji je najveći u Europi, a u dodir s budizmom došao sam na jedan sasvim neobičan način. U jednom sam antikvarijatu kupio... pa jedno »metar« raznih knjiga. Najtanja među njima bila je ona s tri Budina govora. Najprije nisam ništa razumio, no onda se sve otvorilo tako da sam danas uvjereni budista.
Masline, psi i lješnjaci
Osim stadiona, što još projektirate?
– Stadioni su prvenstvena djelatnost tvrtke GAU Arena. Drugi krak našeg djelovanja je Reconsult, firma što projektira ugostiteljske objekte, hotelske resorte, te trgovačke centre. Upravo privodimo kraju projektiranje jednog značajnog moskovskog hotela. Inače, velika je lepeza mojih interesa, različitih od osnovnog posla. Osim arhitekture koja mi uzima najveći dio vremena, kad god mogu s radošću boravim u svojoj kući u Viterbu nedaleko Rima. Obožavam svoja tri psa, a nemalo vremena posvećujem i uzgoju maslina, te lješnjaka koji rastu na površini od 25 hektara.
Vatra i mjesec
Talijanski novinar Maurizio Crosetti, u koautorstvu s trenerom Marcellom Lippijem, napisao je knjigu »Il fuoco, il tetto, e la luna« (»Vatra, krov i mjesec«) u čijem ste središtu upravo vi?
– Da, knjiga je to što govori o mom radu, mojim arhitektonskim ostvarenjima, ali i mojim općenitim razmišljanjima. Naslov je pomalo neobičan no on bi vam u prijevodu izgledao po prilici ovako. Jedan od prijatelja panično kaže – krov gori, izgorjet će nam kuća! Dok drugi na to konstatira: da, ali dok krov gori, mjesec se ljepše vidi! Ja sam vam taj drugi, onaj što životu i arhitekturi uvijek prilazi s optimistične strane. Zbog toga možda i stadioni, oni su često mjesta velike, masovne sreće.






















