članak na portalu kod smrada hulige o Heberu a ustvari o Keku.....
Momčad kola: Héber i prijatelji
Kekov egzekutor u pohodu na naslov najboljeg strijelca lige
Mihovil Topić
Postoji već dovoljno puta viđena veza između sustava Matjaža Keka i individualnog učinka napadača da bismo vjerovali kako se radi o slučajnosti.
Prošle je sezone Franko Andrijašević zabio 16 golova, a sezonu ranije Roman Bezjak 13, što im je omogućilo unosne transfere u klubove u kojima nisu pokazali ni približno sličnu sposobnost realizacije. Još bolji primjer je Leon Benko kojem je, nakon osvojenog naslova najboljeg strijelca lige, iduće godine samo polusezona bila dovoljna da bude do kraja u konkurenciji za HNL verziju zlatne kopačke. A to su sve redom – bez uvrede ikome – talentom tek prosječni ili blago natprosječni napadači koji su dobili zadatke biti ispušni ventili sustava koji ne počiva na njima, koji se uključuju tek u završnici potvrditi ono što su suigrači kreirali. Kad je Kek imao na raspolaganju Andreja Kramarića, jedinog zbilja izvanserijskog napadača u svojoj eri na Rijekinoj klupi jer je mogao stvarati za sebe, ovaj je do Božića zabio 21 gol i tako postao najbolji strijelac sezone, iako na proljeće nije više igrao u HNL-u.
Dakle, imamo dovoljno potvrda da Kek svojim sustavom igre i dodijeljenim zadacima izvlači najbolje iz svojih napadača. Smanji im opseg zadataka u igri, pretvori ih u ispušne ventile sustava i nudi im priliku za impresivnu individualnu statistiku.
A novi primjer za to je Héber Araújo dos Santos.
Nakon što je na klupi presjedio poraz protiv Osijeka, Héber je u iduće četiri utakmice zabio sedam komada, uključujući hat trick Cibaliji za samo 72 minute igre iz jedina tri udarca. To mu nije bilo dovoljno za naslov InStatova Igrača kola, ali tim se golovima odvojio na vrhu prvenstvene ljestvice strijelaca.
Jednostavno, Kek je – nakon što je klub Dinamu prodao Marija Gavranovića i nakon što je Matej Jelić, barem kako se sada čini, konačno otpisan – morao prilagoditi uloge u napadačkom dijelu momčadi. Filip Bradarić je uz sebe dobio Srđana Grahovca koji mu je omogućio još više slobode u organizaciji igre, Domagoj Pavičić se profilirao kao ključan za stvaranje viška u zadnjoj trećini i postao lokomotiva koja pomaže Bradariću vući Kekov sustav igre, a Héber je na sebe preuzeo ulogu realizatora. Ulogu koja je u ovom sustavu istovremeno najprecjenjenija i najodgovornija.
Ispušni ventil
Kad je Željko Kopić doveo Hébera iz FC Alaškerta kao najboljeg strijelaca armenske lige u kojoj je tijekom sezone 2015./2016. zabio 16 golova, tražio je zamjenu za Muzafera Ejupija. Trebao je igrača na kojeg može nasloniti igru u napadu, a vrlo brzo je shvatio da Héber nije taj. Dobio je igrača koji ne može igrati leđima prema golu jer ne trpi duel, ali je konstantna opasnost među linijama.
Kopić je, zbog siromaštva kadra u Slaven Belupu, od Hébera tražio da među linijama nešto pomogne i u organizaciji igre, dok kod Keka tu ima dodatni bonus. Kako Rijeka ima druge kreatore i ucrtane mehanizme napada, slovenski trener od Hébera ne traži kreaciju. Njegovu opasnost između linija je sveo na tek dva zadatka – napadanje prostora i realizaciju prilika koje mu pripreme suigrači.
Od 15 golova koje je zabio u prvenstvu, Héber je 12 zabio udarcem iz prve unutar kaznenog prostora. Još dva je zabio ‘iz druge’ – jedan Interu nakon dobrog primanja lopte prsima i realizacije desnom nogom, drugi Cibaliji nakon što je sam samcat na četiri metra loše primio loptu i nekako je uspio iz popravnog pokušaja ugurati u prazna vrata. Jedini gol za koji su mu trebala tri dodira bio je drugi pogodak Dinamu, kad je Antonio Čolak presjekao dodavanje Nikole More i izbacio ga u čistu kontru, tako da je Héber, sasvim neometan, morao voditi loptu nekih 30-ak metara prije nego što matira Dominika Livakovića.
Prosjek od tek 74,4 minute, koliko je Héberu potrebno da zabije gol, stvarno je impresivan. Fantastičan golgeterski instinkt potvrđuju reakcije kad se majstorski snalazio u malom prostoru ili njegovi ulasci iz drugog plana u čiste pozicije.
Međutim, Héberov učinak treba staviti u kontekst. On ne stvara sam svoje prilike, njegovi golovi su tek potvrda onoga što su suigrači pripremili, gdje on dolazi kao zadnja karika lanca u kojem svi imaju svoje točno definirane uloge. U okviru cijele sezone ima tek dva driblinga po utakmici i svega 2,8 udaraca prema golu. Njegova je uloga svedena na realizaciju, a to što pritom nije napadač uopće nije važno, jer Matjaž Kek ulogu realizatora ne daje nužno napadaču: Ivan Krstanović i Benko su bili čiste špice, dok je Bezjak često bio drugi napadač iza Bekima Balaja, koji mu je otvarao prostor fizičkom igrom prema stoperima. Andrijašević je bio nominalno ‘desetka’, a koristio je prostor koji je Gavranović stvarao svojim spuštanjem i sudjelovanjem u kreaciji igre i mehanizme s desne strane napada.
Ono što ih povezuje je činjenica da su vrlo malo sudjelovali u kreaciji. Morali su samo ugurati loptu u mrežu, što je uloga koja je u ovom sustavu istovremeno najprecjenjenija i najodgovornija.
Zadnja karika u lancu
Héber je već ove sezone imao jedan monstruozni niz. U pet uzastopnih utakmica između 7. i 11. kola zabio je osam golova. U idućih 11 utakmica tek je jednom dobio više od poluvremena, a to nije bilo zato jer ga Kek mrzi – jednako kao što ga ne mrzi ni InStat, koji je titulu igrača kola ovaj put usprkos Héberovu hat tricku dodijelio Dinamovu Daniju Olmu.
Bio je, istina, Brazilac u međuvremenu i ozlijeđen, ali Kek i InStat vide dalje od golova, vide utjecaj na događanja na terenu. Héberova uloga je najodgovornija jer cijeli sustav igre pada u vodu ako nema nekoga tko će zabiti gol; bez ispušnog ventila momčad se u napadu guši i zatvara, bez obzira na kvalitetu kadra koji kreira. Istovremeno ta je uloga precijenjena, jer je sve te golove u suštini stvorio netko drugi; Héber je samo onaj tko je potvrdio napravljeno kao zadnja karika u lancu.
Kad Kek na treningu ocijeni da je Héber pao u formi, odluka da ga izostavi prilično je lagana, usprkos impresivnom učinku. Njegova je uloga reducirana, njegov opseg zadataka smanjen i rijetko se dogodi da stvori nešto za sebe ili za suigrače. Olakšano mu je postizanje golova, ali to za posljedicu ima činjenicu da teško može sam okrenuti zbivanja na terenu. Usprkos impresivnom golgeterskom učinku, njegova uloga je biti tek klasični ispušni ventil sustava koji karakterizira visoka učinkovitost i mala potrošnja.
sukus, nema nezamjenjivih kada postoji sistem
i onda da igrač neće doći kada ga Ri zove?, pa sustav će ga napraviti tri puta boljim nego šta ustvari je