najljepšu posvetu Orlandu napisao najosporavaniji Ri novinar

Orlanda sam prvi put bolje upoznao prije točno četrdeset godina.
Nekoliko je dana boravio na Malom Lošinju, uoči utakmice protiv Juventusa radio je reportažu s priprema Rijeke za Novi list i klupski list.
Tada je već bio poznati riječki novinar, koji je tih dana imao dovoljno ozbiljnog posla da bi jednom mladom igraču mogao ostati u sjećanju drugačije nego kao novinar kojega su stariji igrači itekako uvažavali.
U njegovim sam metaforama tada pronašao prvu novinarsku iskru koja još uvijek negdje tinja u meni!
Točno deset godina kasnije došao sam u sportsku redakciju Novog lista koju je uređivao jedan od najpoznatnijih sportskih novinara na prostoru bivše države.
Došao sam na preporuku da bih ostao nekoliko mjeseci dok ne pronađem novi klub, novinarstvom se prije nikada nisam bavio.
Klub sam nakratko pronašao, a u Novom listu ostao sam petnaestak godina najviše zahvaljujući Orlandu.
Desetak godina više smo vremena proveli zajedno u redakciji nego sa svojim obiteljima, novinarstvo sam od Orlanda učio naiskap svakoga dana, bez zadrške često i noću, onako strastveno kako je Orlando živio novinarstvo tijekom dugačke karijere...
Kako su ga površno poznavali oni kojima je kroz dim cigarete izgledao kao brkati bonvivan, nemaju oni pojma da je zbog svojih tekstova često znao patiti do zadnje točke u rečenici!
Olakašnje bi osjetio tek kada bi tekst osjetio pod prstima na masnom novinskom papiru u prvom izdanju...
Brzo je prošlo četrdeset godina, sve se slabije sjećam dana kada sam od Orlanda učio novinarstvo, ali nikada neću zaboraviti da me je naučio živjeti novinarstvo koje nije umrlo zajedno s njim.
Ostaje živjeti u meni dok god budu žive uspomene na Orlanda!