Utakmica kao igra ne baš dobra, ali kad uzmeš cijeli paket onda se osjetio dašak nekih prošlih vremena.
Torcina baklja na obiteljsku tribinu, utrčavanje navijača, nokauti, pendrečenje murje, suzavac, provokacije igrača... Neznam, meni sve to ok 😍.
Naravno da kao navijaču Rijeke cijelo to ponašanje Livaje ide na kurac, ali realno, to je njegova pobjeda, plesao je po žicu, mogao je biti najveći gubitnik, ovako je ispao pobjednik. Podsjeća me na nekad Vešovića, igrači koje mogu voliti samo navijači tog kluba a ostali mrziti iz dna duše. I ponavljam, nije lako biti takav igrač, jer je to ples po rubu, i zato ih cijenim, ili mrzim, naravno, zavisi u čijem su dresu, ali poanta je valjda jasna.
Mi smo podojili, zasluženo ili ne, koga briga, i opet, baš na način koji najviše pogodi, u zadnjoj minuti, di je adrenalin na najjače, pobjeda posebno slatka, a poraz gorak. Poraz koji ide na dušu Tomića, koji pokazuje da je medijski uzdignut u nekog trenerskog maga a nema ni jedan rezultat iza sebe koji bi to dokazao. Najveća zamjerka ide na posljednji napad, Hajdukov korner, di si totalno izgubljen, ne vidiš očito, umjesto Princa uvodiš Bušnju, Galović ne smije nazad u igru, kao ni Krovinović, ali Litavac Krovinovića mijenja a naš mag gleda sa Galovićem pored sebe kako dobivamo gol.
Moglo bi se pisati o postavkama igre, mada po meni ni nema neke igre već je to više na horuk, fama o nekoj napadačkoj igri a spori smo u otvaranju za popizditi jer je ogromna rupa gdje se naših 5 igrača poslaže na 20 metara od protivničkog gola i onda se stoperi dodaju i gledaju što i kamo s loptom jer su 2 vezana pokrivena,itd,itd...
Poraz boli, umjesto da Hajduk zakucamo daleko iza nas, vratili smo ih u život. I koliko god to boljelo, pobijedili su, očitali nam lekciju.
Nakon ove utakmice ostaje da se vidi tko je više naučio, i tko će koji putem. Hoćemo li se mi dignuti, hoće li oni opet u euforiju (a teško da neće), jer badava sve ovo i nama i njima ako nismo nešto naučili.