Bojan Vručina i dalje rješava kupove :)

Četvrtfinale kupa Međimurskog nogometnog saveza:

https://youtu.be/ICtMLLWtp7c?t=285

Uf promakla mi lani tema pa evo malog doprinosa za Dubrovnik što se ovdje spominjalo. Nije HNL, ali ovo je bila zadnja YU sezona, tad je tadašnji GOŠK Jug bio drugoligaš, i to poprilično neuspješan, ali zato je u kupu ostvario veliki uspjeh rušenjem Dinama... Evo izvještaja, nevjerojatan broj ikona u njemu.

Dakle, tu polusezonu Dinamo je na posudbu u Dubrovnik poslao svoja dva mlada lava - Zorana Mamića i Alena Peternaca. Međugorcu je ova utakmica bila i debi za dubrovački klub, a odigrao je ukupno tri službene priej nego ga je Ćiro pozvao natrag u Dinamo. Peternac se čak zadržao nešto duže, skoro 20 utakmica, prije nego je pozvan nazad i poslan na daljnju posudbu, prilično uspješnu, u Segestu.

U dubrovačkom klubu od poznatijih igrača su tu Milan Petrović i Ivo Šeparović, bivši igrači Hajduka, a kasnije dugogodišnji treneri lokalnih klubova s juga, Petrović se dajduže zadržao upravo u GOŠK-u.

U Dinamu tad igrali i Boban, Šuker, Ladić, Šalja, Adžić...

Ne smijemo zaobić ni velikog Tea Beusana koji je sudio, a ovih 1000 na lapadskoj "ljepotici" nešto je što je bilo uobičajeno za 80-e kad je GOŠK Jug bio usješan drugoligaš i kad je stadion bio redovito pun. 

Prvoligaške sezone bile su mučne, što i ne čudi s obzirom da su prve dvije igrali svugdje osim u Dubrovniku. Bez para se nije moglo, a u ratom poharanom gradu para tad nije bilo (osim u kasici prasici nekih koji su ulupali pare u žensku odbojku pa su postale i europske prvakinje, ali to nije tema). 

Nakon raspadanja tog prvoligaša, mlada, odlična generacija pošla je iz grada gradit karijeru na drugim mjestima (Andrić, Miladin), dok su se drugi prebacili u futsal (golman Butigan bio najbolji vratar svjetskog futsal prvenstva, Square osvojio kup Hrvatske).

Onda je Pero Vićan osnovao novi klub kojem je dao staro ime GOŠK pa su s novom, odličnom generacijom dostigli drugu ligu jug gdje su uspješno plovili nekoliko godina. Tad su u klubu stasali Srđan Lakić, Emir Spahić (kapetan BIH reprezentacije), Ahmet Brković (legenda Lutona), Boris Raič (legenda Šibenika) i još nekoliko HNL-ovaca i internacionalaca.

Klub je nakon ispadanja iz druge lige u trećoj ligi koju su odmah u prvoj sezoni i osvojili, ali su onda u dodatnim ispali od Moslavine. Domaću utakmicu tad su igrali u Imotskom jer lapadska ljepotica nije imala uvjete.

Danas su još i gori pa za išta više od treće lige i nema mogućnosti. Nove nade dubrovačkog nogometa zato odmah idu van grada (Sentić, Ševelj, mali Vlašić iz Slaven Belupa) ili se prebacuju na futsal gdje je Square jedan od najjačih hrvatskih klubova. Tako je i najbolji hrvatski igrač i strijelac u povijesti Dario Marinović kao mlad igrao u GOŠK-u, ali danas se mladi futsalisti od malih noga specijaliziraju za taj sport.

Ostaje nada za novi stadion, jednom kad se svi oko pojila, tj. ajatraktivnijeg zemljišta u gradu tvnornici para, namire. Tad možemo očekivat povratak u veći rang, za početak bar na razinu sredina kao što su Ploče, Hrvace, Ždralovi i Jurjevac, onda Zmijavci i Bijelo Brdo, a na koncu možda jednog davnog dana, kad više ne bude nikoga tko je pohodio Lapad u zlatnim danima 80-ih, možda se vratimo i u prvu ligu.

The south will rise again! 😁

i inače sport u DU jako šepa. Vaterpolo je usisao sav ekonomski, medijski, navijački itd. potencijal

Pa i nije baš, Jug nije ni izbliza što je nekad bio u očima Dubrovčana. Kad se sjetim ranih kasnih 90-ih i 00-ih i tadašnje atmosfere, to je bilo ludilo, rivalstvo s Mladosti, na tribinama je bilo "krvi do koljena". A tek s Partizanom, danima prije se nije moglo doć do karte.

Sve se to izgubilo iz više razloga; mlade ne zanima vaterpolo (amaterska divlja liga nema ni pola klubova kao prije 20 godina), rivalstva su se gubila (uvijek drugi domaći rival, a nekad i nijedan) i možda najvažniji - u klubu se igraju velike igrice i tu se ne zna tko pije tko plaća. A grad im bez pogovora uvijek daje najveći dio kolača od gradskih para. To je zapisano u kamenu, a to što nam djeca u GOŠK-u igraju za kikiriki nikoga nije briga.

Pod krinkom uspješnosti omladinske škole i donekle rezultata, Jugu sve prolazi. Ali zato ne prolazi kod publike koju više nije briga ni za ovakav Jug ni za vaterpolo. Nekad sam bio prvi na svakom derbiju, bilo je i organiziranog navijanja, a danas jedva i znam kad igraju. Nisam bio više od 10 godina.

Naravno da se tradicija ne može izbrisat i da će uvijek bit mladih koji će ići u vaterpolo, ali nije to što je nekad bilo. Ne znam što bi se trebalo dogodit da se to promijeni, ali to je problem vaterpola u cjelini.

Najpopularniji sport u gradu trenutno je futsal, bez konkurencije. Liga je prezanimljiva, grade se rivalstva, u Squareu igraju uglavnom domaći momci i dvorana je skoro uvijek dupkom puna. Osim toga, Square je u vrhu i u igri za trofeje, uglavnom ne u finalima, ali uvijek tu negdje.

Diže se i košarka, u gradu je ponilo stvarno jako puno odličnih igrača i klub ima tradiciju, ove sezone je na putu povratka u premijer ligu. Košarkašice su već dvaput zaredom prvakinje Hrvatske.

Rukomet se također bio digao, postali su prvoligaši, ali klub je uništen djelima dugogodišnjeg alfe i omege pa su igrači osnovali novi klub koji sad igra u drugoj ligi.

Od ostalih sportova, stolnoteniski i automobilski klub već su godinama prvaci Hrvatske. S obzirom na infrastrukturu, rezultati dubrovačkih klubova još su i dobri. Žalosno je da su ulaganja u nju minimalna već godinama, što je za tako bogat grad apsolutna sramota. Svi nevaterpolo uspješni sportaši karijere su izgradili van grada (Ana Konjuh, Mario Hezonja itd.). Ali to je za drugu temu. 

Danas se ništa ne može mjeriti sa atmosferama i rivalstvima s početka devedesetih 

Romantika, da ne kažem romantiĆar

Dosta je natečen Niko (bolje se vidi na drugim fotkama s današnjeg svjedočenja), ne znam jel do kremšnita ili je krenuo Cicinim stopama.