"Nema stranca do Bosanca", svojedobno je poručio pokojni V. Marković, također bosanskih korijena. I zaista, igrači rodom ili porijeklom iz BiH u prvoj hrvatskoj ligi nalazili su svoje utočište, naročito prvih desetak godina. U manjoj mjeri tu su dolazili igrači iz ostalih dijelova bivše države (izuzev Srbije) + Albanci koji su po manjim sredinama ostavljali traga. Inače tadašnji drugoligaš, Novalja, jedan od rijetkih ikada otočnih drugoligaša, prva je započela s praksom regrutiranja Brazilaca, i prije negoli onaj kojeg ovdje se ne smije spomenuti je to činio u Dinamo. A "najjači" su mi bili međimurski Brazilci, čini mi se 2006. znalo je u emisiji HNL-a biti reportaža o njima.

ima ko kaj romanticnije, ikonski?

moram nogometnim ikonama poslati razglednicu

😁

sumnjam da je današnji Osijek jači od ovog:

vidi npr. ovaj Zagreb NK Zagreb » Squad 1993/1994 (worldfootball.net)

današnja liga je jača financijski, stadioni su u prosjeku tu negdje i plus je što nema svatko pristup u prvu ligu, manja liga. Čini mi se da je onda bilo više publike u prosjeku. Na derbijima Osijek, Varteks, Rijeka nisu imali ispod 6-7000. Kantrida i Gradski vrt nerijetko i preko 10k. Danas su to rijetki petki

Dosta se toga tu progovara iz sentimentalnosti, ja ne smatram da su tada bili bolji igrači nego slabiji nogomet. Razlog zbog čega je to bilo razdoblje za pamćenje jest činjenica da su većina igrača bila lokalno, domaće ili najbliži inozemci.

Jednako tako smatram da će današnja liga za 20-30 godina izazvati brojna sjećanja jer također su 4 najjača kluba zasnovana na kvaliteti domaćih igrača.

Sukladno tome priželjkujem da se taj trend opet ne zamjeni lutanjem po tko zna kakvim tržištima.

A Patrice Kwedi kad je malu barija pričom o prodaji utakmica 🤣

Možda je tada liga tokom 90-tih bila kaotičnijom i u prosjeku sbabije kvalitete, no s druge strane bila je (fizički) gledanijom, kao i u većini športova, posebice košarke. Jedan od razloga jest što je bilo manje sadržaja na internetu (kojeg tad praktički i nije bilo), a općenito odlazak na utakmicu smatrao se pravim doživljajem, kao što se odlazi vikendom u kazalište, kino, izložbu... Ljudi su bili "gladni" druženja, šport je oduvijek bio mamac, nosio je u sebi tu draž. Nije bilo ni kladionica, ili one su bile izuzetak, kupovale su se Sportske novosti (i drugi športski časopisi). Nije bilo mobitela, pa da sad neko kalkulira da "neće doći". Podrazumijevalo se dolazak na to mjesto u to i to vrijeme. 

A klubovi poput Varteksa davali su hrvatskom nogometu tu čar. Imali su sve ono što je navijaču-simpatizeru potrebno, te davali više od toga.