http://www.jutarnji.hr/nedjeljni_jutarnji/clanak/art-2009,9,13,,176106.jl
Slaven nije kriv što su prosjaci postali bogataši
Piše: Tomislav Židak
Foto: Ronald Goršić/Cropix
Najbolju analizu debakla dao je Goran Vučević nakon utakmice. Debeli bankovni računi krivi su za lošu igru i nikakvu borbenost ‘vatrenih’
Kada je u petak, dva dana nakon blamaže na Wembleyju, Niko Kranjčar prvi put ušao u svlačionicu Tottenhama, dočekali su ga podsmješljivi pogledi Aarona Lennona, Jermainea Defoa i Petera Croucha.
I pitanje:
- Nismo li se ovih dana već negdje vidjeli?
Taj zajedljivi i ironični “Welcome Niko” prekinuo je Harry Redknapp, koji je doveo Niku Kranjčara na White Hart Lane, ne bi li Spursi već ove sezone ugrozili vodeću četvorku engleskog nogometa, uz prebogati Manchester City.
Želio je Kranjčara i ne smatra ga alternacijom ozlijeđenom Luki Modriću, već važnim kotačićem u njegovom stroju. Bez obzira što je taj Kranjčar ponižen na Wembleyju, što je “fasovao” peticu, od njega se očekuje da opravda nemali novac koji je gazda Levy uložio u njegove noge. I nakon 1-5 Hrvati su u modi...
‘Give me five’
U bezbrojnim analizama debakla na Wembleyju, “najlakše je cipelariti čovjeka koji leži na zemlji”. U toj poznatoj kineskoj poslovici žrtva je Slaven Bilić, a naša karikaturalna narav, koja od svega radi sprdnju, plješće rukama “Give me Five” ili pjeva: “Sve je super i sve je za pet, kad si Bilić i ne znaš nogomet...”.
Osim Bilića, nitko nije ni okrznut, kamenovali su samo njega. Svi, osim Gorana Vučevića, jednog izuzetno poštenog nogometnog radnika, koji je kazao da su bankovni računi nogometaša u Barclays banci, koji se svijaju pod milijunima, veliki krivac za mnoge stvari. Jer, kad u džepu imaš puno novca i bahatost i nedodirljivost dobivaju na težini.
A da je to doista tako potvrdit će i TV reporter Ivica Blažičko, koji je morao “klečati” pred Lukom Modrićem i Vedranom Ćorlukom da dođu u studio HTV-a na Wembleyju i prokomentiraju utakmicu. Najprije su odbili, a kada je Blažičko zavapio: “Pa i ja sam godinama urlao u mikrofon da biste vi postali milijunaši”, smilovali su se i “obratili naciji”.
Srećom, nisam u poziciji nekih medija da moram plaziti pred nogama naših zvijezda, jer, sad ću i ja biti bahat, moje čitatelje ipak više zanima što ja o tome mislim nego što će oni reći. Ali, ne bih se trebao hvaliti da sam češće intervjuirao Maradonu nego Luku Modrića, koji je nešto ljutit na moje metafore, što sigurno neće promijeniti visoko mišljenje o njemu.
Bez obzira što sam prolio hektolitre tinte, uvjeravajući Cicu Kranjčara da ne smije zapostavljati Luku Modrića i Eduarda da Silvu, što sam ga zbog Luke Modrića optužio za nepotizam (a nisam bio u pravu), tako sada imam pravo biti ogorčen na nedodirljivost naših zvijezda, koje su osramotile Hrvatsku.
Ne Slaven Bilić, ne Vlatko Marković, ne Zorislav Srebrić, već - nogometaši! Iako su se prema medijima ponašali službeno i suzdržano, netko je u nogometnom savezu morao znati da dobru atmosferu ne grade smrknuti zaštitari, a smiješno je da u toj “dobroj atmosferi” medije izbjegavaju čak i fizioterapeuti, nositelji torbi, da o doktorima ne govorim. Dobru atmosferu su zidali informacijama na kapaljku.
Kao da ništa nisu naučili od Ćire Blaževića, koji je oduvijek tvrdio da su novinari “duša naroda” i inženjeri klime, koja može biti ili dobra ili loša, ali svakako utječe na konačni ishod. Bio sam u London Colneyju, u bazi engleske momčadi. Sve je prštalo od smijeha, zabavnih pitanja, duhovitih odgovora, čak se i Capello, koji engleski govori lošije od imigranata, uklopio u “dobru vibru”, shvativši da je to u Engleskoj način života...
Nova zlatna generacija
Ako želimo ozbiljno govoriti o “novoj zlatnoj generaciji”, njezin razvoj možemo podijeliti u tri faze. Prva je selektiranje, koje je počeo Otto Barić, razradio Cico Kranjčar, a finiširao Slaven Bilić. Druga je kvalifikacije za EP i sudjelovanje na finalnom turniru u Austriji i treća su kvalifikacije za SP. U prvoj fazi je bilo lutanja, igralo se sa sedam stopera i jedva ušlo na EP, gdje je rezultat bio “tak-tak”.
U Kranjčarovo doba marširali smo kroz kvalifiacije kao nepobjedive rimske legije, ali, zlatno doba ove momčadi nastupilo je dolaskom Slavena Bilića. On je uzdigao momčadski duh na najvišu razinu, reprezentacija je bila “happy family”, on nije svoj autoritet gradio “braneći čokoladu, isključivanjem mobitela i njemačkom disciplinom”, on je odabrao suradnike, koji su bili veliki igrači i mogli su s novim zvijezdama ravnopravno razgovarati. Vrhunac te generacije bilo je Europsko prvenstvo. Nakon toga su kola krenula nizbrdo...
U kvalifikacijama za SP, Hrvatska nije djelovala ni moćno ni uvjerljivo, a sve je dulja bila i lista zaboravljenih asova. Ozljede Kranjčara, Modrića i Eduarda bile su nenadoknadiv hendikep, pa lutanje na lijevom beku, sve je to bila nagazna mina dobre atmosfere i veliki minus samopouzdanju. Onda nas je i Fabio Capello počeo šamarati...
U međuvremenu je Hrvatska postala momčad od stotinu milijuna eura, na njezinom imenu i rankingu obogatili su se čak i poluigrači, sumnjive igračke vrijednosti i antitalenti su postali milijunaši. I sad nam baš ti poručuju - “napadajte nas, vrijeđajte nas, boli nas...”! Ne, dragi moji, nikad nećemo svoja pera zabosti u debelo meso Nikole Pokrivača, Ivice Križanca, Ognjena Vukojevića, Jerka Leke, Ivana Jurića ili Dine Drpića, jer oni ništa nisu krivi.
Oni su tu da bi popunili broj, a ako treba nekoga kritizirati, crnu tintu ćemo prolijevati po Modriću, Kranjčaru, Eduardu, Oliću ili Srni, igračima koji kreiraju rezultat ove momčadi i od kojih ova momčad živi. I zato, ne bojte se, gospodine Križanac, o vama nećemo napisati niti jednu ružnu riječ. Jer je niste ni zaslužili!
Kao što bi bilo jadno i mizerno i nisko sada uzeti “sjekiru” i njom vitlati oko glave Nikole Pokrivača, koji je na Wembleyju bio zbunjen, izgubljen i prestrašen, i vjerojatno mu se još vrti u glavi od “ringišpila” Aarona Lennona. Na repu krivaca za crnu večer hrvatskog nogometa, za još neviđenu blamažu, ovaj put je trener. Slaven Bilić nije lošiji trener nego što je bio 21. studenoga 2007. godine, kada je nokautirao Englesku. Samo bolji i iskusniji.
Bez punoga gasa
Ali, nije on kriv što su u međuvremenu “prosjaci postali bogataši”, što svake subote odijevaju dresove velikih klubova i u reprezentaciji više ne idu punim gasom, što im u klubovima vjerojatno diskretno i sugeriraju. Nije Bilić kriv što su Martin Taylor i Lee Bowyer “poderali” Eduarda i Modrića, što je dovelo do ozbiljne krize i Bilić je morao posezati za mediokritetima. Nije kriv što ima “kratku klupu” i kad otpadnu krucijalni igrači, on nema rezervna rješenja, kao Fabio Capello.
Nije Bilić kriv što si ne može priuštiti, kao Capello, da cijelo poluvrijeme zagrijava “Njegovo nogometno veličanstvo” Davida Beckhama sa 113 nacionalnih “kapica” i uopće ga ne uvede u igru. I dan kasnije Beckham kaže: “Vjerujemo u Capella, bez obzira vodio me u Južnu Afriku ili ne, uvijek ću biti uz ovu momčad.”
A Hrvoje Čale šalje Biliću poruku: “Morao sam igrati!” U kvalifikacijama za SP 1998. godine švercali smo se do zadnjih minuta! I ispalo je - senzacionalno. Hoće li se povijest ponoviti, je li i Bilić, poput Ćire Blaževića, dijete sreće? Hoće li nas ovaj put na SP odvesti Rooney, Gerrard ili Lennon? Čak i ako će ih Capello “odmarati”, ne treba sumnjati u Wesa Browna, Jamesa Milnera, Petera Croucha ili Jermainea Defoa. I oni su, pod ravnanjem Capella predobri za Ukrajinu.
Najavom o odlasku Bilić ubio atmosferu
Slaven Bilić je u cijeloj izborničkoj karijeri napravio samo jednu pogrešku. Kada je najavio odlazak nakon SP. Ili kvalifikacija. Te riječi su “ubile” atmosferu, u očima igrača postao je bjegunac, “yesterday man”. I Capellu su već ponudili ugovor do 2014., ali nije prihvatio. Ni Guus Hiddink nije želio napustiti Rusiju, bez obzira na neusporedivo izdašniju ponudu Chelseaja, ali nakon ovog ciklusa odlazi. Slično je i s Bilićem, međutim, nije si smio dopustiti da ga isprovociraju. Naravno da su njegove, vjerojatno iskrivljene riječi, probile zidove Saveza i osvanule u novinama, što je snizilo atmosferu i jedan je od uzroka “opuštenog pristupa” naših igrača. Ali, jedna stvar je važnija od svega...
Iako je slaba utjeha, ne zaboravimo - igrali smo protiv budućeg svjetskog prvaka!
lijevog beka sada kada se ovaj ustalio u Zaragozi. Znam da Babić preferira ulogu u veznom redu, ali je godinama igrao beka u Leverkusenu, visok je i dovoljno fizički jak, a pokrivao je i lijevu stranu čitavom dužinom u Kranjčarevom 3-5-2.
