Nogometna nam repka ima tek blaži oblik bolesti od koje upravo umire naša košarkaška reprezentacija.  Šizofrenija je dijagnoza te bolesti. Od nje boluju svi, i igrači i struka, ali i javnost (ona privilegirana tzv novinari, ali i mi svi). Manifestira se u šizoidnim reakcijama poslije utakmica, naročito nakon poraza. Obilježava ju ogroman raskorak između stvarne vrijednosti i slike koju gradimo o sebi. 
Nogometna nam je repka objektivno nešto bolja i kompetitivnija u nogometnom svijetu negoli ova u košarkaškom. Ali ne toliko dobra da bi se crvenim sagom prošetala do zacrtanog cilja. Nju čine večinom vrhunski igrači, od kojih su samo dvojica iznad prosjeka (Modrić i Perišić) a ostalo su većinom samo europski visoki prosjek (što uopće nije loše) a neki (lijevi bekovi) niti to. Svi ostali igrači repke u svojim klubovima nisu match vineri, ne stvaraju onu bitnu vršnu kvalitetu koja dobiva utakmice. Pa i Modrić to nije u Realu, a u Perišića, Spaletti se tek kladi da bi to mogao postati. 
Iz toga se može izvući zaključak da rezultat možemo izvući samo jakom timskom kvalitetom, timskim radom i visokom motivacijom.
Za prvo je potreban kvalitetan stručni stožer, a sadašnji liči na onaj Ace Petrovića, da ne elaboriram dulje, jer mi se ne ulazi u pljuvačke vode, koje su oko tog pitanja nabujale, sa dnevnom proizvodnjom uragana prema kojima je Irma mala curica. Za ovo drugo, motivaciju - svi smo se potrudili da je srozamo, ali to je pitanje za psihologe psihijatre, sociologe, a politolozima bih zabranio ulaz u tu raspravu. No motivacijski dio na koncu je pitanje ipak trenera i igrača i oni moraju odraditi taj posao. 
Tehnički gledano momčad nam igra poput košarkaša, na leru, igraju kao da su na livadi, bez kvalitetnog skautinga, bez jasnih shema ulaska u situacije, bez automatizama i mehanizama koji obilježavaju trenerski rukopis. Poput košarkaša momčad (i igra) ovise o dvojici vrhunskih, koje je, s motrišta protivnika, potrebno limitirati. Sa Perišićem se to radi tako da mu ograničiš/zatvoriš koridore uz aut liniju. Iz te situacije profit može izvući njegov bek kojem se otvaraju prostori, a zna se koga imamo na lijevom, a nakon Srne na žalost i na desnom beku. Također ta se situacija može prevenirati bržom igrom a sa veznim redom koji nam je bez koncepcije i navedenih automatizama postao problem, a ne rješenje, to je postala nemoguća misija. Također,Modrić bi bio puno korisniji da mu ostatak veze igra s vezom, i da mu se napadači više otvaraju. Vezna linija ima prevše carinika (naročito Rakitić, Badelj i Broz) za bilo kakvu pomisao na napad na nepostavljenu obranu. Stoga smo vječno osuđeni na igru 11 na 11, a zatu igru ipak nemamo Messija ili Ronalda, pa shodno tome niti rezultate.
Ova situacija u kojoj se sada nalazimo ipak je dobra. Dotjerani smo do zida, u tom udaru u kamen realnosti pale su maske, ali ružičaste naočale kod mnogih, i sada se treba vidjeti od kakvog su materijala sami igrači stvoreni. Protiv Finske treba utrpati barem gol više od Finaca, i potom nadati se da će Ukrajinci protiv nas morati ići na pobjedu.
U toj utakmici bio bih siguran u pobjedu pod uvijetom da: 1. neki sud u Marseilleu na jedan dan uhiti hrvatskog izbornika, i 2. da kojim slučajem uskrsne Tomislav Ivić.

Ova za Ivića ti je zanimljiva. Za mene najbolja utamica Hrvatske u povijesti je bila ona u Palermu iz studenog 1994. protiv Italije, kad smo tadašnje viceprvake svijeta nadigrali u svakom pogledu i pobjedili 2:1. Prvi i jedini put na klupi reprezentacije je bio Tomislav Ivić, za mene najbolji hrvatski trener svih vremena. Sjećam se kako je tada uz aut crtu, tijekom prenosa, galamio na igrača ako bi na trenutak ispadao iz taktičkog rasporeda koji mu je on prije utakmice odredio. Eh da danas imamo jednog takvog a ne ovu sadašnju imitaciju od izbornika.

Katastrofalni uvjeti protiv Kosova na Maksimiru deprimirali su i Subašića i njegove suigrače baš kao i gledatelje koji su pokisli do gole kože.

Umjesto da se igra na Poljudu koji ima sve uvjete, netko je odlučio da reprezentacija mora igrati u Zagrebu.

– I nije baš da nemamo stadione na kojima se može odigrati utakmica u normalnim uvjetima. Svi mi znamo da imamo, ali tko odlučuje gdje će se igrati, to ne odlučujemo mi igrači, nego netko drugi i ne očekujte od nas igrača da mi to rješavamo.