Nogometne velesile su Njemacka, Italija, Nizozemska, ne i Hrvatska.

Da bi se nazivao velesilom moras imati nesto vise od polufinala SP, recimo klupske rezultate, ulaganje u nogomet, snaznu ligu, jaku i brojnu bazu profi nogometasa.

Samim tim, i s obzirom na jadnost gore nabrojanih cinjenica u Hrvata, i nasi uspjesi su vece cudo od cuda. 

Nama ostaje problem kako iz baze (1.HNL) koja je nažalost sve manja proizvesti kvalitetne pojedince. Činjenica je da nakon Eura 2024. ćemo imati podosta teškoća te kamo sreće da, uz već etabliranog Gvardiola, dobijemo još barem dvojicu- trojicu vrhunskih igrača (ako ne vrhunskih onda barem dovoljno kvalitetnih da drže ritam) mlađih od 25 za koje se može očekivati da će biti nositelji u igri. Koliko su to Sučić, Stanišić, Baturina ili Šimić - zasad je još to rano za procijeniti. Veoma važno jest da Dalić bude i dalje na mjestu izbornika, jer čovjek je to od kontinuiteta, a to nam je jako bitno u još jednoj tranziciji. Ovog puta prema mlađim igračima, jer pokazuje se da od generacije igrača rođenih između 1995-2000 ne treba puno očekivati, bez obzira što i među njima ima kvalitetnih pojedinaca, ali i onih koji nisu napredovali u željenom smjeru. Budućnost ne izgleda ružičastom, ali nije ni odveć siva, pogotovo jer se gradi na temeljima generacije "senatora" oplemenjena kvalitetnim izbornikom.

I što je najbolje od svega sve se može postiči sa relativno malo ulaganja

Reprezentativni uspjesi su nevezani za klupske, da je tako onda bi Englezi već se nakitili medalja i medalja...

Moraš imat prirodan talent i ambiciozne pojedince te njihove roditelje i eventualno da naiđeš na kojeg trenera u mlađim selekcijama koji voli svoj poziv i radi za sitniš...

To su imali Modrić, Mandžukić, Gvardiol, Lovren itd. Velik talent i nenormalan rad na svojim nedostatcima, te teško djetinjstvo gdje su naučili cijenu rada i truda. 

Eto nam generacije djece iz kampova od 96 do 98 godišta sa frizuricama, medijskom pompom koji su sa 15 bili najbolji juniori Svijeta, a par godina kasnije su završili karijeri i volili bi da mogu igrati u HNL-u. Halil se sad nešto trgnuo...

Na kraju iz tih generacija tipa 95 su opet najbolji ispali oni ispod radara kao Juranović koji je prošao od 3 lige, omalovažavanja u HNLu, Poljske, Škotske do Bundeslige. Pašalić je sličan radni tip igrača...Ok, Pjaca i Rog su prošli kalvariju ozlijeda, no Jedvaj je bio vrh talent i moderan stoper koji to nije postao barem ne na razini koju smo očekivali. 

Velesilu pokazuju rezultati, a s obzirom da smo u 24 godine od našeg prvog do zadnjeg svjetskog čak 3 puta bili osvajači medalja nas itekako svrstava u velesilu, osobito s obzirom da do medalje nikad nije teže doći i da su ulaganja u milijardama, da se sve prati i analizira te sudačka mašinerija pod FIFOM radi u interesu novca. 

Drugi problem je što kao narod izumiremo i nije isto birati iz baze dječaka na godišnjoj razini od recimo cc 30 000 ili 15 000...Nekad je baza Hrvata i Bih bila velika što radi velikog broja rođenih, a i brojnosti našeg naroda tamo. Sve se to istopilo. 

Mi bi pune stadione, jaku ligu, hrpu talenata i baze igrača, a nema djece. Nažalost, demografija je ključ svega, ne samo politike, ekonomije već svakako i sporta. 

Samo kazem da nismo nogometna velesila, i da nemamo gomilu superkvalitetnih igraca, nismo nikakva kaznena ekspedicija bili niti cemo biti. Mi smo zauvijek momcad koja dobro osjeti svaki izostanak jednog ili dva standardna igraca, nemamo siroku bazu da trpamo po tri kvalitetna igraca na poziciji.

Sto je dobro, neka nas i dalje potcjenjuju kao sto su nas potcjenjivali uvijek. 

Hrvatska objektivno spada u red druge klase repreznetacija, sa nekom Danskom, Svicarskom, iskocimo zbog momcadske sloge i #obitelji. Mozda se to nekome ne svidja ali to je najveca snaga nase reprezentacije, zajednistvo. Bez toga, nema nas nigdje, uostalom zato i navodim te velesile koje cesto imaju lose rezultate u reprezentativnom nogometu jer nemaju zajednistvo i kemiju u ekipi. 

Neke reprezentacije imaju toliko igrača da trener može birati model igre, od njih 30, uzme 20 koji odgovaraju onome što mu treba. Kod nas igrači koje imaš diktiraju ideju igre. Ispadne jedan, to više nije to. Izađe Perišić, i to bi bilo to od te koncepcije. U Francuskoj izađe jedan "Perišić", uđe drugi "Perišić". I tako na oba krila itd.

Nama kad su svi zdravi i u najboljoj formi, tad smo opasni. I treba se poklopiti talentirana generacija sa što manje rupa. Malo pokriješ Rebićem na kontra strani, Strinićem, Vidom... i moliš boga da se ne ozlijede. Igraju 90 min minimalno. I to ti je to što možeš.

Samo onda dođeš umoran u četvrtfinale Argentini ili u finale Francuskoj.

Opet, nebi se složio jer na istom principu se može reći i za ostale reprezentacije. Na kraju slabe generacije su znali imati Argentinci, Brazilci, Francuzi, Nijemci..Talijani i Nizozemci već duže vrijeme imaju krizu rezultata.

Kada se reprezentacija 25+ godina zadržava u top10 gdje smo imali nekoliko smjena generacija, gdje smo na nekoliko turnira osvajali medalje, na eurima smo imali dobre nastupe i osvajali skupine ispred tada Nijemaca, Španjolaca...Finalist Lige Nacija itd.  

Sve to u eri Mamića, raznih prosvjeda kontra HNS-a, namještanja i guranja politike te izbornika koji svojom kvalitetom nisu zaslužili voditi već se postao dobivao preko kumstva i veze.

To zajedništvo je dosta izlizan pojam jer se Kustić i co krenuli skrivati iza njega da bi uhljebili u savez svoje ljude, nagurali bivše repreznetativce bez podloge u stručni štab itd. Međutim u kojem to timskom sportu timska kemija nije važna ? Mandžukić i Modrić nisu pričali godinama van terena, ali one izvedbe na terenu su stvar karaktera i mentaliteta kako pojedinca tako i grupe. 

Mi smo realno naše uspjehe ostvarili radi kvalitete koliko god to netko želio osporiti. Ne možeš ostvarivati uspjehe samo na temelju zajedništva, nije slučajnost da smo baš tijekom osvajanja medalja imali najbolje ili ponajbolje vezne linije na Svijetu. Prva sa Bobanom, Robijem, Asanovićem te druga sa Modrićem, Rakitićem, Kovačićem, Brozom. 

Mi smo kao najslabiju točku izdvajali Strinića i Pivarića koji su ostvarili više nego solidne karijere. Strinić je na kraju postao igrač Milana dok mu bolest nije prekinula karijeru. Naši igrači će uvijek po nekim kriterijma manje vrijediti nego engleski, francuski, brazilski osim ako se baš kvalitetom ne ističu ekstra. Juranović da nije bilo SP-a bi i dalje igrao po Škotskoj i sličnim ligama.

Ovo je tema o kojoj se može raspravljati i svatko subjektivno može imati drugačije mišljenje. No, nogomet je objektivan sport po trofejima, medaljama i postignućima. Hrvatska reprezentacija i hrvatski klupski nogomet su dva odvojena pojma. Mislim da su naši igrači postigli dosta induvidualnih postignuća, baš kao i nacionalna reprezentacija da smo zaista nogometna velesila.