Dinamo je na prijelazu iz 00-tih u 10-te imao zaista lošu reputaciju, prvenstveno zbog faktora Z.M.-a koji je u tom trenutku ima na momente trenutke ludila i bijesa, nije razmišljao racionalno, a to se jako odražavalo na momčad koja je na neki način i željela da što prije završi agonija. Kasnije je Zdravko Mamić počeo razmišljati zrelije te je na neki način ispravio niz svojih pogrešaka koje su uostalom kočile i srozavale samu reprezentaciju. Doduše i tih godina zamalo je došlo do velikih previranja i kaosa u hrvatskom nogometu, pa tko zna što bi bilo da se igrači tipa Lovrena, Vide, iili nešto ranije Modrića, Ćorluke, Mandžukića i da ne nabrajam dalje - da se nisu maknuli iz Dinama. Zapravo najveći uspjeh Z. Mamića jest to što ih prodao pa je i njima pao kamen sa srca. Zamislite kakva je to bila psihoza imati takvog šefa kao što je bio tada Mamić. Morale su proći godine i godine dok Mamić nije shvatio mnogo toga, i dok se kockice nisu posložile, a uslijedile su najljepše stranice u povijesti hrvatskog nogometa. Sada mi čak i nedostaje netko poput Zdravka Mamića da to digne, a trebalo bi mu oprostiti i za one mnoge nečasne financijske radnje.
No, kolika je privilegija imati ili biti The Family. Nema straha za budućnost reprezentacije, pa makar i sa skromnijim rezultatima dok je izbornika Dalića, dok se budu svi držali Dalićevih postulata. Naravno da slijede teške godine uzrokovane lošom kvalitetom HNL-a, ali reprezentacija ostaje onaj svjetionik nade i motor koji sve pokreće.
