Maribor, 20. kolovoza 2008. godine. Taj će se datum, ta prijateljska utakmica sa Slovenijom, pamtiti kao posljednja utakmica Darija Šimića za reprezentaciju. Bila mu je to stota utakmica za kockaste, sad je jasno da je i posljednja.

Dario Šimić odlazi iz reprezentacije. Na tužan način. Igrač koji je odigrao stotinu utakmica za reprezentaciju u posljednje dvije nije dobio ni priliku. Protiv Kazahstana je sjedio na klupi, protiv Engleske završio je na tribini. I donio je odluku, više neće dolaziti.

- Dario je bio kandidat za te dvije utakmice, u prvoj je bio na klupi, u drugom susretu odlučili smo se za neke druge varijante. Razgovarali smo ljetos i sad, na početku priprema u Čatežu - govorio je jučer prijepodne Bilić o Šimićevu statusu.

Poslije je Dario odlučio. I treba ga razumjeti. Čovjek koji je igrao godinama u Interu i Milanu, sada u Monacu, upitao je izbornika ljetos hoće li ga trebati, ponudio mu je svoj mandat na raspolaganje. I sve bi bilo u redu da je Bilić tada zahvalio rekorderu. No, tužno je tako sjajnog dečka i igrača vidjeti na tribini. Onda je poštenije ne zvati ga. Pogotovo od stožera s kojim je bio suigrač, još tamo od Eura 1996.

Nije Dario morao igrati u te dvije utakmice, ali seljenje na tribine ipak je za klince, za one koji čekaju svoju šansu. Dario to nije zaslužio, mogao je u Sloveniji odigrati službenu oproštajnu utakmicu.  Ovako je samo dobio dres s brojem sto, a zaslužio je mnogo više s obzirom na to koliko je bio korektan prema izbornicima, suigračima, navijačima... Za sve to  klanjamo se, gospodine Dario.