Svaka priča o Zlatku Daliću počinje i završava s jednom činjenicom. Riječ je o najuspješnijem izborniku u povijesti nogometne reprezentacije, a vrlo vjerojatno i najuspješnijem hrvatskom izborniku uopće, ako u obzir uzmemo globalni značaj nogometa i konkurenciju u njemu. To je, valjda, svima jasno, to može osporiti samo netko jako zloban. Ili netko tko nema previše sreće kad krene razmišljati.
Naravno, sve ovo ne znači kako Zlatko Dalić nije podložan kritici. O svim javnim osobama može se raspravljati, pogotovo ako obnašaju tako značajnu funkciju. A izbornici nogometne reprezentacije u Hrvatskoj ulaze u uski krug najvažnijih osoba, njihov rad secira se možda i najdetaljnije. Otkad je preuzeo kormilo reprezentacije 2017. godine, Dalić je uglavnom bilježio uspjehe ili, u najgorem slučaju, korektne rezultate. Igra je bila svakakva, variralo je to od odličnih, dobrih, prolaznih, pa sve do loših nastupa, ali rezultat je, kao što sam već rekao, uvijek bio barem pristojan. Kad kažem rezultat, prvenstveno mislim na ostvareno na velikim natjecanjima, Svjetskim i Europskim prvenstvima.
Onda je došlo ovo zadnje Europsko prvenstveno, prvo na kojem je 'Dalićeva' Hrvatska ubilježila rezultatski neuspjeh. I pustimo sad one priče o tome kako smo mi mala zemlja, kako se neke bogatije i veće nacije nisu ni plasirale, kako je i ovo uspjeh. Pustimo i te priče o nesreći i sucima, o tome kako su nas samo sekunde dijelile od prolaska grupe. Sve je to samo traženje alibija. Gola je činjenica kako nismo igrali dobro i kako nismo uspjeli proći grupu, i to u formatu natjecanja gdje većina reprezentacija prolazi dalje.
Kao što je dobrim dijelom bio zaslužan za sve uspjehe reprezentacije pod svojim vodstvom, tako Zlatko Dalić sigurno snosi i odgovornost za podbačaj u Njemačkoj. Od toga ne može i ne smije bježati. Nažalost, njegov nastup na HRT-u neposredno nakon utakmice s Italijom, ali i općenito potezi koje je vukao i izjave koje je emitirao u posljednje vrijeme, sugeriraju kako se izbornik teško nosi s kritikom. I kako u svakoj kritici vidi napad na sebe osobno. Spomenuta emisija na HRT-u poslije eliminacije s Eura baš me je razočarala, više nego sam rezultat na prvenstvu. Bilo je to sat vremena manje-više floskula, zamjena teza, izbjegavanja odgovora i neprestanog vraćanja na uspjehe iz Rusije i Katara. I sve to u nekakvom mučeničkom stilu, kako da su se svi urotili protiv njega, kao da su sve upućene mu kritike na osobnoj razini. Ako je Dalić nešto mogao naučiti u ovih sedam godina koje je proveo na izborničkoj funkciji, onda je to princip na kojem počiva dio današnjih medija i javnosti. Da, ima tu svega, ima tu zaista onih koji preko njega i reprezentacije iskazuje svoje komplekse i (ne)simpatije prema drugim, nenogometnim stvarima, ali takvi 'objektivni' analitičari posebna su priča i na njih ne treba trošiti vrijeme. Postoje i oni koji nemaju skrivenu namjeru, oni čija je kritika bez ideološke pozadine.
Takvi kritičari reći će kako se Dalić u posljednje vrijeme malo pogubio. Čak i da nije imao stvarnu namjeru otići, izbornik je nakon Eura trebao barem kurtoazno ponuditi ostavku, pa onda odluku o svojoj budućnosti prepustiti Savezu. Umjesto toga, Dalić je preuzeo odgovornost za neuspjeh, bez ikakvog konkretnog poteza kojim bi to zaista i učinio. To preuzimanje odgovornosti nakon kojeg se ništa ne dogodi već je postalo svojevrsni Dalićev zaštitni znak, i izbornik bi se toga stvarno trebao okaniti, jer izgleda pomalo smiješan. Ako smatraš da nisi kriv, nemoj ni preuzimati odgovornost, ako smatraš da jesi, onda nekom jasnom odlukom to pokaži. Ovo, 'ja sam kriv, ali idemo dalje kao da se ništa nije dogodilo', stvarno nema smisla.
Još jedna stvar koja se meni osobno ne sviđa kod Dalića je ono što i inače znamo vidjeti kod osoba na istaknutim pozicijama. Narodnim rječnikom rečeno, malo ga je prebacilo. Htio ne htio, kad čovjek godinama vrši neku važnu funkciju, s vremenom neizbježno dođe do gubitka one početne skromnosti i poniznosti. Vlast opije i djeluje na ego, od toga se ne može pobjeći. Očito ne može ni Dalić, koji sve više djeluje kao čovjek koji nešto radi baš iz inata, koji cijelu priču shvaća osobno. Iako ovdje u prvom redu trebaju biti interesi reprezentacije, koliko god to izlizano zvučalo. Možda on toga nije ni svjestan, ali izbornik je na neki način prisvojio reprezentaciju i u mnogim slučajevima baš tvrdoglavo ustraje na nekim svojim osobnim stavovima.
Da stvar bude zanimljivija, upravo je Dalić taj koji je uvijek isticao interese reprezentacije i jasne postulate koji u njoj stoluju, da bi ih sad baš on rušio i na neki način rugao se njima. Izbornik je uvijek govorio po kojim se kriterijima ulazi u reprezentaciju, no ti kriteriji očito više ne vrijede. Lijepa je priča o prijateljstvu i obiteljskoj atmosferi u reprezentaciji, ali sve do neke granice. Kad se zbog prijateljstva i osjećaja prema nekome počnu gaziti neka osnovna načela, onda to više nije hrvatska, nego nečija reprezentacija. Uostalom, i u obitelji i u krugu prijatelja nekad se mora presjeći, u jednom trenutku određeni se potezi moraju povući.
Dalić takve poteze nije povukao, a sudeći po njegovim izjavama, to u bliskoj budućnosti ni ne namjerava učiniti. Stalno slušamo priče o tome kako nam nogomet tone, kako i reprezentaciji slijede teške godine. Pogotovo ako je Dalić bude vodio, dodat će neki. Iskreno, toliko sam već puta čuo prognoze o neminovnom padu nogometne reprezentacije koje su se na kraju pokazale promašenima, tako da ni ove najnovije ne doživljavam nešto posebno. Uvijek ćemo mi biti dobri, uvijek ćemo se motati tu negdje, tko god bio izbornik. Dalić je dobar izbornik, to je dokazao i to nije sporno. Nije sporno ni što je 'preživio' ovaj neuspjeh u Njemačkoj i što nastavlja dalje na kormilu reprezentacije. Međutim, Dalić bi konačno morao naučiti nositi se s kritikama i ispravljati pogreške, a ne u ime nekakvog ponosa i tvrdoglavosti nastaviti ići glavom kroz zid.