Dakle iz petnaestogodisnjeg razdoblja izdvajas 2-3 godine i to kad se veliko natjecanje igralo maltene na domacem terenu gdje zivi i radi masa Hrvata? I to je dokaz da je u citavom tom vremenu postojao kult reprezentacije? Okej.

Da, tako je, jer je to jedan jedini trenutak u kojem je repka bila igracka odbjeglog pojedinca. Ajde mani me se s glupostima u koje ni sam ne vjerujes.

Oduvijek je postojao 'kult' reprezentacije, nije on nestao nakon 1998., pa se odjednom magicno pojavio. 

Mijesate kult za rezultate jer uvijek se u reprezentaciju islo srcem i uvijek je bila privilegija biti reprezentativac, neovisno jesu li to rezultati pratili ili nisu.

Pogledajte scene kad se pjevala himna na otvaranju 2006. u Berlinu, Cico je plakao.

Nisam bio u Austriji 2008., nego u Hrvatskoj i sjecam se sto je i kako tada bilo. Nakon pobjede nad Nijemcima gorila je cijela drzava. A u zivotu sam rijetko plakao kao nakon Turske...

Kao i sve ostalo, Mamic je i to pokusao unistiti i priznat cu mu da je dosao blizu, ali nije uspio...

Mozda je rijec kult malo pretenciozna, ali uvijek su hrvatski nogometasi posebno disali u nacionalnom dresu, a valjda je tako i u mnogim drugim uspjesnim reprezentacijama. To je stvar domoljublja, ili neka je i to pretenciozna rijec, decki igraju za svoju reprezentaciju posebno nabrijani i to je cinjenica.

Da nije tako, ne bi bili uspjesni. Gle kosarkase, nikad nista od njih i kad su imali nekakav kvalitet, vjeciti otkazivaci i stomatoloski pacijenti u vrijeme okupljanja. 

Čim ne možeš dobiti ulaznicu za gostovanje ili neko prvenstvo onda "kult" iliti zanimanje za reprezentaciju postoji. Malo se publika promijenila, iz više navijačke u više klobučarsku ali, generalno, reprezentacija je uvijek bila praćena. Naravno da je nakon 2018. eksplodiralo ali to je i normalno.

Vida na ljeto odlazi u mirovinu i postaje pomocnik Dalicu.

Ovo okupljanje Vatrenih u stozeru bez da itko od njih radi iole konstruktivno je blago receno smijesno. Ukupno stozer, s medicinskom.i tehnickom sluzbom, broji 19 ljudi, a oni na okupljanja pozivaju 23 igraca. Dost dobar omjer "radnika" i "rukovodecih", da se tako izrazim. 

Atmosfera je definitivno bila najbolja 2006-08, rekao bih da je tada bio taman spoj moderne tehnologije i interneta koji je ubrzao širenje informacija, recimo 1998 su igrači tražili videokazete da im puštaju u autobusu kakve su scene u Hrvatskoj...Ovdje je već sve bilo ipak povezano, sve je stizalo brzo i bilo je dostupno. 

Vrijeme pred ekonomsku krizu, ekonomija je tada stajala najbolje od rata, ne samo kod nas već svugdje. Imali smo sjajnu ekipu, pomlađenu sa izbornikom koji je tada forsirao također takav stil nogometa, osvojili skupinu ispred Engleza koja je imala vrh ekipu i još ih izbacili sa nastupa na prvenstvu.  Igralo se u Austriji i Švicarskoj, preko Slovenije nam je to dvorište, gore Hrvati iz Njemačke, a tu možeš ručati u Hrvatskoj i stići na utakmicu. Manje je društvo bilo toksično, podjeljeno i društvene mreže, tj. jedino facebook 2008 tek u nekim počecima ni približno što je postao kasnije, a već je ekipa sa Gitka radila sjajne skečeve, Večernja škola je imala emisiju pripreme, Tarik i Rene su vodili skečeve, bio je Pervan također...

Teško je sad to usporediti, možda smo u modernom društvu više zasićeni stalnim priljevom informacija pa nas teže nešto uzbuđuje kad smo stalno na internetu. Čak i kada se pogleda prva stranica ove teme ljudi se nisu oporavili od tih prvenstava mjesec dana kasnije( SP 2006), nakon Turske je valjda kolektivno tjedan dana društvo palo u zombi fazu....

Sad recimo nakon Talijana 2024 i onog gola u 98-oj minuti što nas je koštalo prolaza dalje jedva da se sjetim, čak nije bilo puno ni govora, a više me bode onaj gol Australaca za 2:2 pred 20-ak godina. A govorimo o istom domaćinu... 

I zadnje vrijeme je najbolja atmosfera bila 2018 od Argentine na dalje, nakon Danske je sve dodalo još jednu dodatnu energiju, vrhunac sa Englezima te dočekom, ali opet bi rekao niža razina od onoga što bi bilo 2006 ili 2008...Jooš se sjećam mislim da kod vodstva protiv Austrije 1:0 da je Budan ušao naknadno i šetuckao po terenu dok smo branili taj rezultat, znam da si o tome idući dan mogao čuti na svakom čošku ulice kako se pričalo...

Ovdje se spominje da je Mamić zamalo uspio uništiti kult reprezentacije. Da se ne vraćamo na gospodina Zdravka Mamića, ipak treba reći kako je u ono vrijeme, dakle negdje između 2004-2015 veoma mnogo talentiranih igrača stasalo, te došlo na vrata reprezentacije, ali trebalo je to prepoznati. Pazite, vrijeme kada su stasali da Silva, Vukojević, Kranjčar, Modrić, Ćorluka, Lovren, Badelj, Vida, Brozović, Kovačić... Vrijeme kada su naši takvi talenti imali osigurani razvojni put kojim je otškrinuta staza do povijesnih dostignuća reprezentacije 2018., 2022.

Danas nažalost talenti prebrzo odlaze iz zemlje, iz HNL-a a da pritom postaje upitno hoće li u inozemstvu dostići onaj željeni razvoj. Ne svi, dapače mnogi će i uspjeti. Sada je otišao Mlačić iz Hajduka, potencijalni reprezentativac. Vušković je nedavno s 18 godina i debitirao za reprezentaciju, a pokazuje se za sada jako dobrim igračem za tu dob.

No malo me brine Dinamo i njegovo okretanje od mladih domaćih igrača. Da reći će netko kako je bilo puno "propalih" talenata i iz Dinama (Čorić) i iz Hajduka (Balić) koji bi po godinama danas trebali biti top igrači, a daleko su od toga. Nekako Hajduk sada nastoji klupskom politikom promovirati mlade domaće igrače, ali prebrzo oni odlaze van. U Dinamu je još čudnija situacija oko toga, pa sve glavne poluge u igri zapravo su preuzeli inozemni igrači. To nije dobro za reprezentaciju, trebaju postojati mehanizmi uigravanja, a to nažalost sve više iščezava. Pitanje je jesu li godine u Dinamu za M. Baturinu ili P. Sučića u konačnici najbolje iskorištene. Čini mi se da nisu. Trebaju dva vodeća kluba u Hrvatskoj imati one domaće vođe, fajtere. Pritom ne mislim na Livaju kod Hajduka. Treba imati fajtere ali i profinjene igrače. ZM, kakav god bio, ipak je imao nos za prepoznati to.

I da, nemojte krivo shvatiti - nisam za ZM-a, ali treba ponoviti ono što je nedavno i izbornik Dalić izjavio. HNL mora više davati u smjeru razvoja reprezentativaca. Na stranu mnogobrojni izazovi, ili, situacije. Igrači hrvatskog podrijetla iz dijaspore će sve manje naći poveznicu s hrvatskom reprezentacijom, a i danas je teže vrbovati nekog sa strane. Zato trebat će nam dosta umijeća da se izazovi savladaju.