Propustili smo Euro2000 i riješili se Ćire čiji je 352 postao preslab, odnosno postulati takve igre nisu bili dovoljno kompetitivni za sve rašireniji 442 high press protivnika. Dobili smo Mirka Jozića i Otta Barića, pa i Cicu Kranjčara koji su demagoški probali prodati priču nekih vrlih taktičara i svi znamo kako je to završavalo - niža srednja klasa europskog nogometa koju na terenu vode isluženi 30-godišnjaci čija se rubna uloga u uspjehu 1998. smatrala dobrim temeljem da 8 godina kasnije oni budu fokalne točke daljnjeg razvoja reprezentacije jer imaju iskustvu no ne i kvalitetu. Onda je Savez odlučio riskirati s Bilićem, trenerom svježih ideja koji nije mogao/nije htio ignorirati nalet mladih zvijezda punih energije, želje i volje te smo na krilima tog ciklusa koji je neslavno završio Turskom, ostvarili uspjehe trenutno nedokučivih razmjera 10 godina kasnije.
Najstarija smo reprezentacija u kvalifikacijama, bili smo među najstarijima na netom završenom SP, i možda toliki broj senatora znači iskustvo u nogometu koji se igrao prije 30 godina, ali danas je sinonim za podređenost, manjak energije i opći dojam niže kvalitete jer moderni nogomet ne trpi igrače koji ne trče. Kontrola prostora je važnija od kontrole lopte - čim više kontroliraš prostor, tim više će lopta posljedično dolaziti k tebi.
A mi to nemamo. Nemamo jer su nam pivoti 41-godišnjak koji ne može igrati 90 minuta i 34-godišnjak oko kojeg se još vode sumnje i 12 godina nakon što je postao prvotimac. Nemamo jer nam 10-ku odnosno najkreativnijeg igrača igra čovjek čiji je glavni forte trkačka moć i sposobnost iznošenja lopte u prvoj trećini. Nemamo jer nam krila igraju ofanzivni veznjak vrhunskog pregleda igre i sposobnosti zadržavanja lopte na malom prostoru preko kojeg ne možeš istrčati kontru jer nema tu brzinu i napadač posvađan s tehnikom. Nemamo jer nam napadača igra bilo tko tko zabije 2-3 klubaške utakmice u nizu, bez obzira što se svojim profilom ne uklapa u startnog napadača, jer nam medijski članci određuju tko će biti nova 9-ka, što je važnije ne talasati javnost nego izvući najbolje od tog glavnog ofanzivnog oružja i čovjeka koji će težiti biti najbolji strijelac kvalifikacija, prvenstva ili barem kao Giroud off-the-ball igrom druge igrače oko sebe činiti boljima nego što jesu. Nemamo jer nam obrana stalno izgleda kao na streljani s 30 m praznog prostora ispred sebe dovoljno široko postavljena da svaka okomita lopta iza leđa podiže xG protivnika kroz velike šanse.
Nemamo jer izbornik nema muda. Muda koja je pokazao 2006. izgubio je otkazima po raznim bespućima Europe i Bliskog Istoka, jer 0 trofeja u trenerskoj karijeri očito ostavlja trag na hrabrosti, viziji i želji pa se sklupčao u zoni reprezentativnog komfora s ciljem da izučenim oratorskim sposobnostima na podcastima pokuša zakamuflirati manjak ideje i novog vala,jer ipak živimo u državi čijem svekolikom puku su obećanja važnija od djela, lijepo oblikovane rečenice smislenije od homogenih linija presinga, stav rock&roll zvijezde čvršći od defanzivne tranzicije.
Treba nam svjež zaokret, nova selekcija i vizija što, kako i gdje želimo. Treba nam autoritet trenera kojem će igrači igrati na pozicijama na kojima mogu pružiti najviše, a ne zato jer su zaslužili pa ćemo im izmisliti mjesto. Treba nam ideal radi kojeg će igrači ginuti i težiti dokazivanju. Treba nam motivator. Predugo se gradio kult i ugled reprezentacije da bi ga sad rasipali demagogijom otprije 20 godina.
