Sjećate li se velikog hrvatskog i Hajdukovog talenta Marija Carevića?
Svoj mir Mario je našao u malom Lokerenu. A predviđali su mu zvjezdanu karijeru: 'Ja sam najveći krivac za sve padove. Vrlo sam emotivan čovjek, nisam podnio pritisak'
Toga 19. kolovoza 2003. godine sve je djelovalo nestvarno. U istočnom dijelu Londona, na obnovljenom stadionu West Hama, mlada reprezentacija Hrvatske doimala se lakim plijenom favoriziranim engleskim vršnjacima. No, dojmovi su jedno, a činjenice drugo. Generacija Pranjića, Kranjčara, Srne, Tomića, Drpića, Ješe, Ljubojevića, kojoj je pripadao i glavni lik ove priče, održala je praktično predavanje na temu 'primjena hrvatskog talenta u modernoj igri'. Hrvatska je pobijedila 3:0 golovima Ljubojevića (7, 52) te Pranjića (45), čiji bi lob, da je u pitanju neki 'dinho', izazvao ekstazu svjetskih medija.
U pozadini svih triju akcija bio je Mario Carević! Asistirao je Ljubojeviću za prvi gol, iz kornera gađao za drugi, dok je u Pranjićevoj finalizaciji začeo izvanrednu akciju...
- Ah, druga vremena... te se utakmice uvijek sjetim kad mislim na svoja reprezentativna vremena. Igrali smo izvanredno, razbili Engleze, sjećam se da su se svi čudili kako smo bili dobri - kaže Carević, kojeg smo telefonom zatekli u stanu u Lokerenu, klubu gdje danas zarađuje profesionalni kruh.
Iskreno, na toj utakmici, pravom testu vrijednosti, možda smo prvi put spoznali kako bi vi, godinama tretirani velikim talentom koji nikako da eksplodira, mogli doista ispuniti ta očekivanja. Trčali ste u kontinuitetu, taktički držali raspored, diktirali igru, uklizavali ste, niste gestikulirali, rijetko ste spuštali glavu dok imate loptu, a i lakat vam je bio uz tijelo, a ne u zraku…
- Ha, ha, sve je to točno. U toj se utakmici poklopilo sve dobro, igra momčadi, osobni učinak, rezultat...
Ako se jednom tako može, više nije upitan potencijal nego njegovo oplođivanje. Zašto nije potrajalo?
- A nije, ima li sada smisla opet o tome razglabati?
Vaš se primjer doima vrlo poučnim za hrvatsku nogometnu scenu, pogotovo za mlade igrače koji su na početku karijere i snova. Otkako ste nestali s domaće scene, živite daleko od medijskih svjetala, malo se o vama čuje?
- Možda je i bolje tako. Našao sam napokon ovdje u Lokerenu unutrašnji mir, vrlo sam zadovoljan u klubu koji mi daje priliku da igram u kontinuitetu, napredujem i ugodno živim. S novinarima nisam u nikakvom sporu, s nekima se povremeno i čujem onako prijateljski, no nemam neke osobite volje pričati za novine.
Vjerojatno ste razočarani onim napisima koji su vaše objektivne slabije učinke na terenu potencirali incidentnim ponašanjima?
- Bilo je svega, istina. Ne mogu pobjeći od osjećaja da su se meni s nekim posebnim guštom dodatno prišivale negativne priče. Jest, kriv sam ja, ali opet, takvu negativnu vibru sam teško podnosio...
Možemo li prvo objasniti, iz sadašnjeg objektivnijeg kuta gledanja, zašto Mario Carević nije dostigao razine koje su se od njega, slijedom iskazanog talenta u omladinskoj školi Hajduka, očekivale?
- To je kompleksno pitanje. U temelju svega je, čini mi se, činjenica da sam vrlo emotivan čovjek te da me psihički sputavao pritisak kojim sam bio okružen! Teško sam se nosio sa silnim očekivanjima, imperativima da moraš biti super, da se svaka pogreška mjeri mikroskopom, pa taj opći pritisak u HNL-u, borba Dinama i Hajduka, pritisak koji si sam stvaraš... No, točno je da je to moja mana, što se nisam uspio čvrsto postaviti prema takvim stvarima, stoga nemam problema izreći da sam ja najveći krivac za sve padove koje sam imao u prošlim godinama karijere.
Usponi su se temeljili na tehničkim znanjima. Nije to ipak dovoljno?
- Nije lijepo o sebi pričati, ali slažem se da mi je tehnička strana dobra. Stoji da moraš biti kompletan za veći domet, pa uz više sigurnosti, nedostajao mi je faktor trke i moći. Sada mogu kazati da sam na tom planu mnogo napredovao. U Jupiler belgijskoj ligi nemaš šanse igrati ako ne trčiš svih 90 minuta, a za to moraš ozbiljno raditi na snazi i moći. Aktualni trener Georges Leekens, nekoć i izbornik Belgije (SP 1998.), puno mi pomaže i osjećam da sam kudikamo moćniji nego prije, više tražim prazan prostor, trčim bez lopte…
Zašto nešto takvo niste mogli u HNL-u jest vaša, ali i krivaca onih koji su vas učili nogometu te potvrda da je struka u Hrvata prilično deficitarna. Vjerojatno je problem i u podneblju, u kojem se jednim golom stječe status zvijezde, a jednim promašajem put u blato?
- Ne znam doista. Doma sam stvarno bio sputan, opterećen reakcijama publike, medija, protivnika i njihovih navijača…Vraćam se na problem emotivne krhkosti, mene bi svaki krivi potez odmah bacio u očaj, za vrijeme bih utakmice već vrtio u glavi pogrešku, pa sam valjda iz jedne pogreške išao u drugu. No, sada više ne bih o tome, danas je ipak druga priča i moram gledati unaprijed. Izvlačim pouke i nastojim biti bolji.
Dakle, Lokeren, kako teku dani u tom malom klubu i gradu?
- Nemam se što žaliti. Igram, osjećam da me u klubu cijene, a navijači vole. To su mi važne stvari s kojima lakše odrađujem posao za koji sam vrlo dobro plaćen. Trener je zadovoljan i to je to.
Pratite li HNL?
- Kontinuirano! Zanima me, posebno što radi Hajduk, za kojeg jesam i uvijek ću biti emotivno vezan. Pratio sam s frendovima, ovdje u jednom kafiću, utakmicu s Deportivom. Bilo mi je stvarno krivo, jer je Hajduk mogao i više, barem ja tako mislim.
Hoćete li kupiti dionice Hajduka?
- Jednu ću uzeti kao simboličnu poveznicu s Hajdukom!
Odigrali ste ukupno 39 utakmice za sve selekcije HNS-a, od U-15 do U-21, nadate li se još A selekciji?
- Mislim da je to nerealno očekivati, barem ne zasad.
Zašto ste neambiciozni?
- Nije to stvar ambicije, treba stajati čvrsto nogama na zemlji. Istina je da se nadam da ću igrama u Lokerenu skrenuti pažnju nekog većeg kluba i potom se potvrditi. Kad bi tako bilo, onda bi čovjek i mogao nešto pomisliti. Ali bolje da se držim ovog kursa, korak po korak naprijed, tada čovjek manje riskira da se razočara...
Autor:
Robert Matteoni 
