Ljubiteljima nogometa sa našeg područja dobro je poznat član hrvatske nogometne reprezentacije Darijo Srna.
Mali broj ljudi međutim zna da je njegov otac Uzeir,
takodjer talentovani vratar i nekadašnji nogometni profesionalac, svoje
djetinjstvo proveo u Bosanskom Šamcu gdje je načinio i prve nogometne
korake.
Ovdje neću pisati o Dariju, njegovim počecima u
Metkoviću, prelasku u „Hajduk“ a zatim „ Shakhtar“ Donjeck i uspješnim
igrama u hrvatskoj reprezentaciji. Sjetiću se Uzeira, moga susjeda i
prijatelja i njegovog dječaštva u Šamcu.
Uzeir se rodio 1940. godine u Gornjim
Stopićima u istočnoj Bosni. Za vrijeme Drugog svjetskog rata tamošnji
Bošnjaci bili su izloženi teroru četničkih postrojbi, a veliki broj
ljudi je bježao i kao „ muhadžiri“ su došli u Bosansku Posavinu, a
mnogi i u Bosanski Šamac.
Jedne noći 1942. godine četnici su
napali Stopiće. Uzeirov otac zajedno sa starijim sinom Safetom i
Uzeirom pobjegli su u šumu, a u kući su ostale Uzeirova trudna majka i
mala sestra. Četnici se medjutim nisu obazirali na nejač, te su
zapalili kuću a majka i sestra su nastradale.
Otac je sa
Safetom i Uzeirom krenuo u izbjeglištvo. U kolonama izbjeglica Uzeir je
bio odvojen od oca i brata i tako im se izgubio. Otac i Safet došli su
u Bosanski Šamac gdje su se i ostali. Otac je radio u jenoj kafani gje
je kasnije u jednoj prestrelci nesrećno poginuo, a Safet je pred kraj
rata otišao u partizane. Nikad nije napustio misao da nađe Uzeira. Na
kraju rata, za vrijeme služenja vojnog roka, od jednog oficira saznaje
da je mnogo bosanske djece stiglo do Slovenije, a mnogi su i usvojeni.
Krenuo je tamo i u Murskoj Soboti našao Uzeira pod imenom Mirko Kelenc.
Uzeo ga je sa sobom i tako je Uzeir stigao u Bosanski Šamac.
Završio
je osnovnu školu, a onda krenuo na pekarski zanat. Međutim, kod Srna se
i kod kuće moralo raditi. Safet je bio pomoćni radnik na željeznici,
ali imao je i konjsku zapregu sa kojom je ljudima činio usluge. Početak
pedesetih godina je za ljude bio težak, pun siromaštva, bile su to
gladne godine.
Uzeir je veoma volio nogomet. Stanovali smo u
susjedstvu pa smo se često sretali na igranju mahala sa mahalom na
praznim šamačkim placevima i merajama. Ja sam se sa 8-9 godina već
miješao sa starijim generacijama. Tada se igralo uglavnom raznim
gumenim loptama pa još i krpenjačama. Meni je otac 1953. ili 1954. g.
donio kožnu (doduše manju odbojkašku) loptu iz Beograda što je za mene
i moje društvo bilo nešto nevjerovatno.
Uzeir je već tada
pokazivao golmanske sposobnosti i talenat. Bio je doduše suh i mršav,
ali je to nadoknadjivao svojim paraderstvom. Zbog svoje ljubavi prema
nogometu Uzeir je često imao problema i sa bratom Safetom. Safet je bio
krupan i jak čovjek, veoma strog. Tražio je od Uzeira da uči i priprema
se za svoj zanat ali i da pomaže u poslovima kod kuće. Uzeir je veoma
često od tih poslova bježao i pojavljivao se na nekom od igrališta.
Sjećam
se kao danas, bila je to sredina pedesetih godina, igrali smo na
igralištu koga smo zvali “odbojka“ jer je tamo bilo nacrtano odbojkaško
igralište. Tu je kasnih pedesetih godina izgrađena stambena zgrada
(druga od Starog hotela, smjerom prema SUP-u).
Bili su tamo,
između ostalih, Uzeir, Midhat i Halid Vajzović, Ratko Stanojević, Mesud
Nogić, i još nekoliko nas iz te mahale. Najednom se, kao iz vedra neba
, na ulazu pojavi Safet sa bičom u ruci. Zavika: „Uzejre, dođi ´vamo“.
Uzeir je vidio „koliko je sati“ i pože bježati na izlaz prema Savi.
Safet za njim, a Mido Vajzović , kao najstariji od nas, pokuša da
Safetu prepriječi put i Uzeiru omogući bijeg. Safet ga samo odgurnu
rukom, pucnu bičem po nogama i produži dalje. Uzeir je ipak uspio
pobjeći sa igrališta, ali boga pitaj kako mu je bilo kad se vratio kući.
Vjerovatno
i zbog takvih problema, ali prije svega iz ljubavi prema nogometu Uzeir
je odmah po završetku zanata pošao „trbuhom za kruhom“ ili bolje rečeno
“trbuhom za nogometom“.
Prošao je mnogo toga. Otišao je kod
rođaka u Sarajevo gdje je radio. Vojsku je služio u Busovači gdje je
zaigrao za mjesno „Jedinstvo“. Tu su ga vidjeli ljudi iz zeničkog
„Čelika“ i on odlazi tamo. Skrasio se i karijeru napravio u „Neretvi“
iz Metkovića za koju je igrao u 2. saveznoj ligi bivše nam države. U
Mekoviću je ostao živjeti i formirao je familiju. Iz drugog braka rodio
mu se Marijo, jedan od najboljih hrvatskih igrača današnjice.

Uzeir Srna, Darijev otac, prima nagradu grada Metkovića, 19.02.2009
Iako je napustio Bosanski Šamac, Uzeir je
veoma često dolazio u posjete familiji. Volio je doći na stadion.
Šezdesetih godina počela je za „Borac“ već igrati generacija sa kojom
je Uzeir igrao po merajama. Na stadionu smo diskutovali o njegovim
iskustvima, o našim rezultatima, o „Borcu“ i „Neretvi“. Ja mogu reći da
smo osobno bili i ostali prijatelji.
Uzeira nisam vidio već više
od dvadeset godina. Njegov brat Safet je umro, ali u Bosanskom Šamcu
živi još nekoliko porodica Srna.
Svake godine sretnem se sa
svojim suigračem iz veterana „Borca“ (doduše mlađim) Dževadom Srnom
zvanim „Ćuba“. Upitam ga uvijek za Uzeira. Prošle godine mi reče:
“Darijo amidži kupio BMW X5. Kaže da se amidža plaho obradov´o, čak je
i plak´o“.
Ja mislim; Uzeiru se skupilo sve. Sjećanje na ratno
djetinjstvo, na odrastanje u siromaštvu, na tegoban put do uspjeha. A
sad ima uspješno dijete, a to dijete misli na njega. Nije čudo što je
zaplakao.
A Darijo u svome intervjuu objavljenom u engleskom „
Daily Telegraph“ u junu 2008. kaže “Moj otac je imao stvarno težak
život i ja sam veoma ponosan da sada može mirno i ugodno živjeti.“
Nadam se da ću Uzeira još sresti, a da će Darijo još dugo uspješno igrati nogomet.

Ešref Zaimbegović / DOM@ljevac