Ovo sam pisao na tribini za Mandžu, a bio bi red da ovakvu sezonu "ocijenim":
Ovo sam pisao za Mandžu na tribini, pa ako koga zanima :
Moram priznati da sam u trenutku njegovog odlaska u inozemstvo, bio prilično skeptičan. Razloga je nekoliko:
- kao prvo, on nikada nije bio, niti je danas, bogomdani talent, plemenit igrač koji udara loptu drugačije od ostalih
- kao drugo, igra u Dinamu kao najdominantijoj ekipi HNL-a je njemu kao i ostalim suigračima često nesvjesno služila za paravan kako su mnogo bolji i timski i pojedinačno nego što zbilja jesu. Budući da Dinamo nema struku koja to primjećuje i adekvatno tome prilagođava trenažni proces, pribojavao sam se da će ga odlazak među "velike dečke"- prizemljiti.
Što je Mandžo u tom trenutku bio, za europske standarde? Fizički vrlo kvalitetan napadač solidne završnice, bez prevelikog taktičkog znanja o iskorištavanju prostora. Već onda je pokazao vanserijsku potenciju u dva elementa- igra glavom i energičnost, trka.
Ovako gledajući, crno na bijelo, mislim da ćete se složiti da igrača kojeg vam ovako opisujem ne vidite kao prvog napadača ekipe koja će za 3 godine zavladati europskim nogometom.
e sada, dolazimo do onog, ključnog dijela priče. Sve manje ili veće greške u njegovoj igri može se uvijek vrhunski kamuflirati, kada se zna kako. A gdje ćeš bolje naučiti kako napraviti Mercedesa iz nekih nepoznatih dijelova, nego u Njemačkoj.
Sreća za njegov đilkoški mentalitet je što je spao pod bič jednog od najstriktnijih trenera koji do maksimuma (a nerijetko i preko) ispituju igračevo zalaganje i profesionalnost. Odjednom, mandžo izlazi iz HNL moda gdje ne mora uvijek biti najbolji da njegova ekipa pobjedi i gdje sa svim svojim , manjim ili većim, manama u pravilu utakmice završava kao jedan od najupečatljivijih na terenu.
Što je to Mandžo imao, nismo vidjeli tu, Magath je prepoznao a Jupp usavršio? Iskoristivost. Mandžo je ogroman potencijal kada ga postaviš u situaciju da radi ono što mu je forte a izbjegava ono u čemu griješi.
Stvar je to svakog igrača, ali tek kada to vidimo na ovako radikalnom primjeru- rapidnom napretku i dolasku na tron karijere, tada počnemo istinski cijeniti tu kategoriju. Nekakav poboljšani Olić.
U svoje 2 sezone među Vukovima, mandžo upisuje 20 pogodaka u 56 nastupa, prosječno zabijajući gol svakih 209 minuta na terenu.
Već tada su se vidjele naznake i pomaci u igri, sve bitnija rola u reprezentaciji koja mu je na koncu i donijela transfer u Bayern. EURO, 3 gola, dioba prvog mjesta strijelaca i ostalo je - povijest.
E sada, kada sve što se u protekloj sezoni dogodilo, možemo izvesto neke validne zaključke o njegovoj konkretnoj ulozi u ovoj ekipi, zašto je baš on taj koji odlično odgovara ovoj ekipi Bayerna.
Za početak- golovi su uvijek bitna stavka za napadače, pa ajmo vidjeti i njegovu:
U svim natjecanjima za Bavarce : 22 gola u 39 nastupa. Vrlo dobro zar ne?
Ali ajmo pogledati kako tu stoji njegov najveći konkurent, Gomez:
17 golova u 37 nastupu.
Vidimo da se radi o vrlo sličnim brojkama. Način postizanja? Pa onako, ugrubo, vrlo sličan- osim standardne kvalitet u skoku, većinom se radi o trash golovima, otpacima, onima iz jednog dodira.
Dapače, smatram kako je Gomez bolji killer, finišer od Mandže. To me navodi na zaključak kako nije Mandžina golgeterska superiornost ono što ga stavlja u prednost pred, bar do sad, mnogo poznatijim imenjakom.
Tu dolazimo do merituma priče, u kontekstu njegove ekipe.
Citiram rečenicu iz uvoda u tribinu: Hoće li nogomet, slično kao i košarka, uskoro imati igrače na svim pozicijama koji igraju obranu?
Pa to više nije odgovor ni kondicionala ni budućnosti, to se događa ovdje i sada, to već postoji. Sve 3 najdominantnije ekipe u zadnjih 5,6 godina (Barcelona, Španjolska, Bayern) igraju obranu sa svih 11 igrača i to im je među inima omogućilo takvu igru.
Sjećate se iskorisivosti? E pa tu je Mandžo svoj na svojem.
Pit-bull, nijedan stoper a po potrebi veznjak (flaster na Pirlu) nema ni trenutka predaha, čak i kad je u posjedu lopte. mandžo navaljuje svom snagom, svih 90 minuta, ne riješiš li se lopte odmah, izgubit ćeš ju. Koliko je to tek drugačije od Gomeza i njegovog poimanja "obrane".
Mandžo je i prvi u presingu i onaj koji će po potrebi i inspiraciji ispratiti protivnika duboko u svoje polje (sjetite se finala i duela s Gundoganom na 30 m od Neuera).
A kada se Bayern vrati u formaciju i ne uspiju početnim presingom uzeti loptu, Mandžo je taj koji se kreće blizu protivnikovog najplemenitijeg igrača iz dubine, kvareći mu napad u samom začetku, a nekad ga totalno i spriječi (slučaj Pirlo). U toj utakmici, Mandžukić je direktno oduzeo 7 lopti, kad se zbroje i posredne (one kad protivnik zbog njegovog pritiska pogriješi) to ide preko 15 lopti.
Druga stvar je, a o tome sam već pisao- igra u napadu. Ona nije ništa posebno inspirativno ni poetično, ali u njegovom kapacitetu i u mehanizmu cijelog tima- iskorišteno do granica.
Njegova dinamičnost, otvaranje, razvlačenje stopera- baš to omogućuje fluidnost Bayernovog napada, pozicije nisu "striktne" i trojac Muller, Ribery i Robben mnogo češće izmjenjuje poziciju, tjera obranu na nova prekomandiranja i time daju značajnu dinamiku Bayernovom napadu.
S druge strane, kada igra Gomez, on je sidrun. To znači da su stoperi vrlo često statično pozicionirani, budući da Gomez već okupira prostor kojeg bi Robben ili Ribery iskoristili za dribling. Napad postaje prredvidljiviji, obrana mora manje preuzimati, a čim je tako- mnogo teže griješi.
Čak i u target-man opciji..gomez je izvrstan za to, ali trenutno Mandžo nije ništa slabiji u tome, zadržavanju lopte kada napad ne počne onako kako bi ekipa htjela.
Dakle, u obje faze igre, on donosi novu dimenziju, koju Gomez nema, ili barem ju nije pokazao. Zato je Mandžo živući primjer kako stvoriti vrhunskog MVP kandidata kada mu nađeš idealnu rolu.
Što se tiče njega i Pepa, priča je malo kompleksnija. Kao prvo, ne mora se svaki napadač koji ima naviku "plitkog" otvaranja, dolaženju blizu veznoj liniji okarakterizirati kao lažna devetka.
Velika razlika između dva tima stoji i u načinu na koji igraju krila. Dok Barcina krila koriste rupe koje Messi napravi svojim uvlačenjem i odvlačenjem stopera, Riber i Robben su drugačiji. Ne traže loptu u prostor, već u noge gdje se onda fokus napada u zadnjoj trećini skroz usmejrava ka njihovim kvalitetama, posebno driblinzima.
Iz tog razloga, kao i one osnovnog- a to je da je Mandžo puno iskoristiviji u osvajanju lopte i čuvanju iste protiv stopera, nego u kombinatorici kojom bi postao dodatna karika u veznom redu i tako maksimalno pripomogla čuvanju lopte, gubeći na konkretnoj okomitosti u ranoj fazi napada. A to je ono što je Messi radio.
E sad, budući da je Pep dobio najdominantniju ekipu Europe, vidjet ćemo što i kako može unaprijediti- mnogi nisu shvaćali koliko je dobar posao on radio u Barci iz godine u godinu, baš u tome što je uvijek bio korak ispred ostalih. Čim bi se protivnici počeli navikavati na neke ranije njegove manevre, on bi već bio spreman s novim rješenjem.
Nisu to morale biti relovucionarne stvari, već detalji, a oni najčešće odlučuju. Zbog toga je toliko dugo (da, 4 godine je na ovom nivou zbilja dugo) ostao na vrhu.
E
sad, gdje je u cijeloj toj priči MM, ostaje za vidjeti. budući da ne znamo ni konačan roster, dosta toga bilo bi u sferi naklapanja-ali nemojte se brinuti- ako je Pep nešto uvijek radio, to je bila briga o svakom od 20 i kusur igrača u svlačionici i nalaženju njihove role u kontekstu cjeline tima.
Što se tiče reprezentacije...Mehanizmi igre u našoj reprezentaciji u svim segmentima nisu ni blizu onima u Bayernu.
Što i nije nelogično- objektivno se radi o manje talentiranoj sredini, a što je najbitnije- Mandžo je s Bayernom cijelu godinu, a u reprezentaciji je par dana oko utakmice i ako odrade ikakav trening skupa mogu biti sretni. Da ne spominjem da se uvijek misli o svakoj sljedećoj utakmici i uvijek je bitno samo "preživjeti" i upisati tri boda, bez obzira na igru..zato imamo problema protiv najjačih, ali o tome drugom prilikom.
Ovdje su Mandžine karakteristike iskorištene ali samo iz razloga što su njegova navika, njegov signature. Koliko puta on i Olić osvoje loptu i forsiraju protivnika na grešku.
Međutim, te kvalitete nisu do kraja uklopljene u organizam cijele ekipe. Uzet ću za primjer utakmicu sa Srbijom.
U obrani, njih dvojica visoko pritišću stopere, dok je ostatak ekipe daleko od njih. tehnički i taktički obučenije ekipe od Srbije mogle bi kažnjavati takav disbalans i anulirati njihovu energiju, učiniti ju bezvrijednom.
U istoj utakmici, imali smo 4 veznjaka koji vole ordiniriati centralno (Modrić, Kova, Raketa, KraJnčar)- nema prave širine, smanjujemo sami sebi prostor za igru. U napadu imamo dva igrača koji vole dolaziti po loptu, izboriti se ako nije još uvijek pod našom kontrolom, pa se stvara još veća gužva.
Da ne spominjem da i kad dođemo do zadnje trećine, i Ola i MM imaju sličnu percepciju kretanja i prečesto se preklapaju, bez traženja lopte u dubinu. Zato smatram da je Perišić jako bitan u ovoj koncepciji, kao krilni igrač koji zna iskoristiti prostor koji ova dvojica otvore svojom kretnjom. U tako skučenim uvjetima- "nemamo pravo" ne maksimizirati prostor.
