Budimir je jedna igračka i ljudska veličina i ono gdje sport daje najljepše priče. Kao dijete prognan tijekom rata iz Bih, ostao u istoj dobi bez oca dok je teškoće odrastanja i borbe za vrh u profesionalnom nogometu unatoč dobrim utakmicama i statistici prošao kroz Inter i Lokomotivu bez da su ga zamijetili naši "top" klubovi...

I onda okolnim putem, uz hrpu rada i truda preko manjih klubova postao legendom Osasune. Sa klubom koji je tek 9 na tablici i koji nije na vrhu po stvorenim prilikama je treći strijelac lige ize Lewe i Mbappea koji igraju u dva najjača kluba. Svjestan je svojih limita, ali svaku godinu podiže svoju igru i tako godinama konkurira u vrhu. 

U reprezentaciji ostanemo bez nekoliko napadača, on na vrhu ponajbolje ako ne i najbolje lige Svijeta dok izbornik stavlja igrača koji tek debitira u Bundesligi za prvog napadača, a Budimir ulazi sa klupe. Tu bi se 99% igrača uvrijedilo, no Ante sebe ne stavlja u prvi plan iako mu klub istovremeno priznaje kvalitetu i produžuje mu ugovor...Uz sve to završi na španjolskim naslovnicama jer je uhvaćen kako pacijenticu oboljelu od raka koja je dugo čekala taksi odvezao 70-ak km dalje u bolnicu na terapiju i za to nije uzeo nikakve zasluge, već je priču objavila njezina kćerka...

Timski igrač, san svakog trenera, ljudina na i van terena. Neizmjerno mi je drago što je bio u Katru i uzeo sa reprezentacijom medalju, nadam se ne i zadnju. Možda ovaj put jačeg sjaja.