Ima fizičkog napora u našo ligi, nije to problem, prije je problem u glavi. Igramo sporim tempom ne zato što igrači nisu u stanju trčati već zato što su svi mentalno lijeni. Većina igrača ima problema sa koncentracijom, timskim radom, disciplinom, tunelskim vidom, itd.
A onda je tu i spora i predvidljiva taktika trenera, a u nekim slučajevima reko bih i suicidalna. Na primjer kod ubačaja sa strane to ide po ovom receptu: prvi igrač odmah juri do lopte kako bi na brzinu ubacio, pravi se da će ubaciti protivnički i njegovi igrači to ignoriraju, nakon toga čeka da bek dođe do lopte. Dok bek dođe svi se premjeste na stranu auta. Nakon što bek dođe i gleda gdje će ubaciti, počne širiti ruke jer ne zna, čak nisu ni svi statični i kreću se ali bek ne zna. Na kraju u većini slučajeva izabere dodati igrača koji je što dalji od vlastitog gola uz aut liniju. Nakon toga slijedi ping pong sa loptom, osim u slučajevima kada bek ukrade jedno desetak metara i onda lopta ide k protivniku i sve se ponavlja. Sve ovo traje cijelu vječnost, isto tako je sa slobodnim udarcima. Nekad neko pokuša biti pametan i sve to brzo napraviti kako bi iznenadili protivnika, ali često iznenade suigrače, nakon čega se često izgubi lopta. Usporedbe radi:
https://www.youtube.com/watch?v=pdQHWp2OpGs
https://www.youtube.com/watch?v=sV8xu8b4_Ds
Kod nas nema nekih velikih sistemskih radnji ni kod igrača, ni kod trenera, ni kod uprava klubova. Sve to ide na stihiju i instinkt. Najbolji primjer su treneri koji nakon loše utakmice govore najbolje sve zaboraviti sutra je novi dan. Drugim riječima zaboravi sve greške, pa ih onda idemo ponavljati. To vrijedi za sve od igrača sa svojim glupim reakcijama na terenu, trenera sa istim taktičkim problemima, i uprava sa dovođenjem i odlascima igrača. Kod nas nema nikakve evolucije u nogometu, sve stoji na mjestu. Drugi napreduju a mi stojimo tako da su nas Azerbajdžanci sustigli.
