Novi četvrtak, novo razočaranje.
Rijeku moram pohvaliti. Bez obzira na to što su igrali protiv objektivno kvalitetom skromnijeg protivnika, napravili su upravo ono što se od njih očekivalo – dvije pobjede za koeficijent i suveren prolaz. Protiv Ilvesa očekujem minimalno pobjedu i remi, ako ne i dvije pobjede.
Za Hajduk više iskreno nemam ni snage, ni volje, ni živaca. Prijatelju sam rekao da im ne bih vjerovao ni da na uzvrat nose četiri gola prednosti. Godinama isti obrazac – gubitnički mentalitet u europskim utakmicama i kronični manjak kvalitete i širine. Protiv Žalgirisa očekujem prolaz, kakav god bio, a nakon toga – Bože pomozi.
Što se Varaždina tiče, ne shvaćam Šafarićevu filozofiju, a nisam jedini. Utakmica je krenula odlično, čak i iznad očekivanja. Sve do pauze za vodu. Nakon toga kao da je izašla neka druga momčad. Umjesto igre po podu i kontrole lopte, krenulo se s napucavanjima, a gotovo svaka duga lopta završavala je kod Jablonca.
Kod autogola, po meni, odgovornost nije samo na nesretnom završetku akcije. Canjuga je imao dovoljno vremena riješiti se lopte, predugo je čekao i na kraju napravio potpuno nepotreban prekršaj iz kojeg je sve krenulo. A kod tog pogotka golman MORA bolje reagirati.
No najveća odgovornost ipak ide treneru. Odluka da u ovakvom europskom dvoboju na klupi ostane klupska legenda Zelenika, a da prednost dobije neiskusni i kvalitetno lošiji Silić, za mene je potpuno neshvatljiva. Smatram da je to bila jedna od ključnih odluka koja je skupo koštala klub – i rezultatski i financijski, a tih nekoliko stotina tisuća eura klubu kao što je Varaždin jako puno znači...trener i sportski direktor direktno izbija novac klubu zbog svog ega...a onda će kukati kako mora prodavati da bi se zatvorila financijska konstrukcija.
Najviše boli što me Jablonec ničim posebno nije impresionirao. Da, imaju skuplju momčad, dolaze iz jače lige i imaju širi kadar, ali osim prekida nisu pokazali ništa zbog čega bih rekao da su bili puno bolja ekipa. Kad god smo spustili loptu na zemlju i igrali svoj nogomet, vidjelo se da im možemo parirati, pa čak i biti bolji. Nažalost, upravo su prekidi (praktički jedino kak su mogli zabiti) i neke neshvatljive trenerove odluke presudili.
A ove godine se stvarno činilo da je prilika bila tu, ždrijeb nas je itekako pomazio za dalje...
