Možda je zapravo najpoštenije da novi Maksimir ne pokušava biti lijep.
Zagreb već dugo ima taj čudan odnos prema vlastitoj važnosti: otkad je prisiljen glumiti metropolu, stalno mu se događa da ono reprezentativno ispadne provincijalnije od onoga ružnog, slučajnog i nedovršenog. Kao da mu bolje stoje beton, improvizacija i neka trajna građevinska nelagoda nego svi ti pokušaji da bude Beč, München ili što već u tom trenutku zamišljamo pod ozbiljnim europskim gradom.
Zato mi ovaj stadion, koliko god na prvu djelovao grub, hladan i pomalo neugledan, zapravo ima smisla.
Bolje i to nego još jedna ''arena'', još jedan plavi vulkan, svemirski brod ili arhitektonski render napravljen da impresionira ljude koji stadion gledaju tri minute na internetu. Maksimir nikad nije bio mjesto elegancije. Bio je kiša, beton, blatni prilazi, reflektori, nervoza i ona posebna zagrebačka ružnoća koja s vremenom postane gotovo sentimentalna.
Ako novi stadion uspije zadržati barem nešto od toga, a pritom ne prokišnjava, ima normalne zahode i s tribine se vidi teren, već smo napravili civilizacijski iskorak.
Tako da, kolege Dinamovci, ne očajavajte prerano.
Možda sad izgleda kao omaž Maksimiru i ružnoći Zagreba otkad je prisiljen biti metropola.
Ali nekako mi se čini da će se baš zato na kraju uklopiti.
Bude to kak' se šika.
Rigorozni moderni standardi.