Treneri (1.dio):
Potaknut nešto slabijim rezultatima hrvatskog kako klupskog tako i reprezentativnog nogometa iznosim svoje viđenje i analizu. Povod je Krznarovo vođenje Dinama zadnjih tjedana, kako u Europi tako i u prvoj hrvatskog ligi. Na stranu sad europski nogomet, tematika je domaće dvorište, tj, baza.
Dalo bi se raspravljati o kvaliteti prve hrvatske nogometne lige, ona je doista u zadnjih desetak godina narasla, a Liga je dobila prijeko potrebnu sigurnost i stabilnost, ono što nije imala kad su u nju ulazili klubovi tipa Mladost 127., TŠK, Kamen Ingrad ili Croatia Sesvete. Nemam ništa protiv istih (ako još koji od njih uopće postoji ili ima svog nasljednika u tim sredinama), ali vrlo je jasno da se kvalitetna liga ne može ni uspostaviti ukoliko postoje instant klubovi, ili oni koji su tu (a ne bi trebalo biti tako) samo zbog nerealnih ambicija menadžera ili u raljama politike pa makar se radilo o klubovima i s tradicijom (Cibalia, Zadar, Marsonia, Segesta, a nažalost ponajviše NK Zagreb…). Kvalitetna liga kakvu danas imamo privlači i mnoge strane igrače, ali i trenere; ne pamtim kad je toliko stranih trenera promarširalo kroz 1.HNL. Čak ne bih trenere kao što su Kek i Rožman smatrao strancima, no mnogi stranci su jako doprinijeli razvoju i dizanju lige na sadašnju razinu i unijeli tu raznovrsnost kakve još do prije desetak godina nije bilo kad su se primjerice vrtila ista imena (tipa u Dinamu Ivankovića bi zamijenio Jurčić, pa bi došao Soldo, nakon njega opet Jurčić, pa skuže da bi bilo dobro dati Ivankoviću još jednu šansu… sve unutar 2-3 godine; dok bi se Vulić svaki pu iznova vraćao kao „vatrogasac“ u Hajduk nakon što bi novi treneri naprosto „izgorili“ na klupi). S druge strane, povećanjem stranaca bilo je za očekivati da će domaći teže dobivati priliku, a to se najviše odražava u trenerskoj struci. Naravno za očekivati je da će kvaliteta lige kad-tad stagnirati ili lagano opadati, to se upravo događa i to nije tako loše, no razlog tome padu treba pripisati novom preslagivanju ekipa (naročito sada u pandemijskom razdoblju). Liga leži na dobrim temeljima te će se klubovi oporaviti (u igračkom smislu). Financije ostaju kao vječan problem no naviknuli smo na to.
Ono što se može primijetiti u zadnjih dvadesetak godina jest kriza trenerske struke. Vrlo je malen broj trenera koji su se uspjeli isprofilirati u vrhunske profesionalne trenere. Još tokom devedesetih imali smo generaciju tada još relativno mladih trenera, ali trenera one „stare škole“ koji su se lako ukalupili u hrvatski nogomet. Najjače ime koje je izniknulo bilo je ono sada već pokojnog Zlatka Cice Kranjčara, no ne zaboravimo da su toj generaciji pripadali trenerski magovi poput Katalinića, Bonačića, Ivankovića, Čačića i drugih. Svaka sredina imala je svog čovjeka pa su tako dinamovci prokušali svoju zlatnu igračku generaciju iz '82 u trenerske vode, gdje su osim Kranjčara svoje mjesto pod suncem barem nakratko osjetili Vlak, Zajec, Bračun i drugi. No znakovito je kako su mnogi ti treneri svoj put u inozemstvu tražili u uvjetno rečeno, manje eksponiranim nogometnim državama, a bliski istok (JZ Azija) pokazao se kao pravi rudnik naših trenera (Poklepović, Peruzović, Begović, S. Juričić, Bonačić, Ivanković, Frančić, Cico,…). Na kraju i današnji izbornik, Zlatko Dalić svoj put je tražio preko Bliskog istoka, što se pokazalo pravi putokaz za njegov osobni trenerski razvoj, a posljedično i doprinijelo u osvajanju srebra na SP-u 2018.