Treneri (3. ujedno i posljedni dio):
Primjećujem kako je kod nas relativno mali broj kvalitetnih nogometnih trenera mlađih od 50. Pada mi napamet I. Jurić koji već godinama uspješno u Italiji gradi karijeru i vidim ga kao najozbiljnijeg nasljednika Dalića kroz par godina. Tek zadnjih nekoliko godina Niko Kovač, nakon ne baš sretne epizode s reprezentacijom, radi velike stvari u europskom nogometu kao klupski trener. On je primjer osobe (neovisno o slabijem ulasku u novu sezonu) koja se uspješno tranzicionirala u vrhunskog trenera. Kovač, kao i Bjelica, odnosno Zoran Mamić upravo pune 50 godina života te se sada s pravom mogu smatrati trenerima i stoga što je već prošlo više od deset godina kako su u trenerskom poslu, odnosno od svršetka njihovih igračkih karijera, pa ne nose više stigmu bivših igrača. Iako je najviše osporavan, kod Mamića se proteklih godina najviše uočio napredak u trenerskoj karijeri. No tome je ponajviše doprinio njegov angažman u arapskom svijetu, više nego u Dinamu u kojem je dobio priliku iz svima dobro poznatih razloga. Zbor sudskog procesa na Mamića se više neće moći računati kao trenera, ali mora mu se odati priznanje kako je jako puno naučio i izgradio respektabilnu trenersku karijeru. Taktički veoma potkovan trener.
E sad bih spomenuo trenere u svojim kasnim četrdesetima kao što su Klafurić, Krznar, Oreščanin ili koju godinu mlađi Jakorović, Tomić ili Kopić. Iako već imaju godine iskustva, nisu razina puno veća od nekog prosjeka. Bišćan, I. Leko, Zekić pa i Tudor pokazuju veći potencijal i kvalitetu no jedan od razloga jest što ne ovise 1. HNL već kombiniraju odlaske u europske klubove i povremene angažmane u 1.HNL. Da bi postao trenerom Dinama, Hajduka (a također i Rijeke i Osijeka) ili izbornikom reprezentacije moraš imati trenerskog iskustva iza sebe, gard i pokriće za svoj rad.
Izdvojio bih još jednom Zlatka Dalića. Tko zna gdje bi sad bio da se prije desetak godina nije otisnuo u arapski svijet. Možda bi spašavao Varaždin; ili vrtio se oko prvoligaških klubova, tu i tamo prešao granicu i trenirao klubove iz Slovenije, Austrije, BiH. Možda bi se već odavno oprostio s ozbiljnom trenerskom karijerom i živio posve izvan nogometa. Ali nikad ne bi ostvario ono što je danas; taj rizik odlaska u arapski svijet pokazao se punim pogotkom. Em što je izgradio karijeru vrhunskog trenera (makar će netko pomisliti kako je arapski nogomet po kvaliteti toliko ispod onog europskog, kao da se radi o nekom izletu u prazno), em što je reprezentacija dobila pravog čovjeka na pravom mjestu. Jedan od rijetkih pozitivnih, zapravo fenomenalnih primjera zamaha karijere ne samo kod nas nego i mnogo šire.
