Slaven Bilić se nakon sporazumnog raskida s Beijing Guoanom vraća u Hrvatsku, najprije u Zagreb, supruzi Ivani i djeci, a potom i u Split, majci i bratu. Fenerbahče? Nikad nije bio njegov stil odgovarati na hipotetska pitanja. Turski novinari zovu ga i šalju mu poruke svakodnevno već mjesec dana, puno se spominjalo upravo Bilića otkako je Vitor Pereira dobio otkaz, no zadnji kontakt s vodstvom najvećeg turskog kluba bio je ljetos, kako smo već pisali, kad je sve dogovorio s turskim gazdom, ali kineski nije htio ni čuti da već tada, u lipnju, pusti 53-godišnjeg hrvatskog trenera. U trenucima dok ovo čitate možda se Ali Koc ponovno javio, možda će se javiti krajem tjedna, nakon što ostavi bivšeg hrvatskog izbornika da napuni baterije druženjem sa svojim najbližima. Uglavnom, malo je vjerojatno da će tek tako odustati od Bilića, koji mu je bio prvi 'pick' i s kojim je sve u vlas dogtovorio unatrag nekoliko mjeseci, premda je u nogometu sve moguće.

„Poznajem sebe i znam kako bih reagirao, ne samo ja, budimo realni, kad zove klub poput Fenera! To se teško odbija! Ne događa se to svaki dan, istanbulski klubovi su giganti, a nikad nisam krio da je Turska fenomenalna zemlja i podneblje koje volim. No, nakon što sam u Kini mjesecima bio bez obitelji, rodbine i prijatelja zaželio sam se odmora. Treba naći ravnotežu u životu i koliko god nema dvojbe da bih i sad prihvatio ponudu, ne bih imao ništa protiv da barem do ljeta ostanem u Hrvatskoj“, počeo nam je svoju kinesku ispovijest Slaven Bilić, kojeg smo uhvatili dok je u Šangaju čekao let za Europu.

Vremenska je razlika sedam sati, povratak će formalno kraće trajati. Čast svima, pogotovo Ivanu Juriću i Igoru Tudoru, jedinim Hrvatima u tzv. Ligama petice, Niki Kovaču (i njegovom bratu Robertu) također, ali Slaven Bilić je naš, jezikom Transfermarkta, najvredniji trener, jedini koji je, ostavimo sad U21 i A-reprezentaciju po strani, radio u Premiershipu i Championshipu te Rusiji, Turskoj, Kini i Saudijskoj Arabiji. Iskustva napretek.

„Iskreno, ako sad odmah opet nekamo odem, to bi moralo biti nešto ekstra“.

Potom nam je ispričao što mu se u Kini događalo u lipnju, a što prošli tjedan.

„Htio sam otići u šestom mjesecu, sve sam se dogovorio s Fenerbahčeom. U Kini se tada nije znalo kad će se i hoće li se igrati, familija mi nije mogla doći, sve je krenulo loše što se nogometa tiče. I došao sam svom predsjedniku, s kojim sam u odličnim odnosima i rekao da bih želio otići. Ne njegovom krivnjom, ali promijenila se situacija u odnosu na ono što smo dogovarali po dolasku. No, on je inzistirao da ostanem, htio je da ostanem dvije godine bez imperativa rezultata jer gradi stadion, ima dugoročan plan. Tri dana smo svako popodne razgovarali i na koncu dogovorili da ću ostati do kraja ove sezone, da ćemo dati sve od sebe da budemo što bolje plasirani, ali kad bude kraj sezone da se razmotri mogućnost da ipak odemo. Složio se da je to fer, da ću moći ići ako želim kada dođe siječanj. I sad sam povukao taj potez, kazao mu da osjećam da sam završio svoj posao ovdje i rastali smo se bez ijedne mrlje i na ljudskoj i na profesionalnoj razini, ostali u odličnim odnosima, što mi je izuzetno važno jer je riječ o sjajnom čovjeku“.

Bilo je, veli, puno teškoća, borbi na punom frontova. Mijenjala se situacija u Kini i što se tiče nogometa, klubova i reprezentacije te covida-19, ali i klub je zapao u financijske probleme. Nakon osnovnog dijela prvenstva BJ Guoanu otišli su skoro svi stranci, na čelu s najboljim strijelcem, napadačem DR Konga Cedricom Bakambuom, a upravo stranci čine nužnu razliku i daju potrebnu klasu. Nije se, primjerice, saznali smo iz naših slavonskih izvora, uspjelo dovesti Osijekova Ramona Miereza za otprilike devet milijuna eura odštete, što je nekad za Kinu bila smiješna svota.

„Od stranaca nam se za play-off vratio samo jedan igrač, Anderson Silva. Promijenila se optpuno situacija u odnosu na onu kad smo dogovarali dolazak. Predsjedniku je zaista bilo jako žao zbog novonastalih okolnosti, ali ti osjetiš da on nije kriv. Nešto viša sila, nešto njegova tvrtka nije mogla pratiti, kao što je i puno ostalih kompanija koje drže nogometne klubove imalo problema 2021. godine... No, ipak smo uspjeli ući u doigravanje za prvaka. Bez izgleda za naslov, bez stranaca, ali bili smo u gornjem domu i igrali smo dobro“.

Bilo je vremena u Kini i da se prati HNL, pogotovo dok se nije igrala Superliga (četiri mjeseca stanke nakon jednokružnog doigravanja najboljih osam za prvaka, i preostalih za ostanak, sve u po jednom gradu, princip balona).

„Pratili smo to stalno i aktivno, stožer je navijački nabrijan (Računica, Butorović, Hrgović, op. a.), ali nismo, naravno, sve gledali. Nisu nam prvenstvo i Kup samo ultra zanimljiva, nego i kvalitetna natjecanja. HNL je postao odlična liga, pet utakmica po kolu, Liga 10 se ispostavila kao pun pogodak, čini se da je koncentracija kvalitete baš taman. Za broj igrača koji Hrvatska ima to je optimalan broj klubova u elitnom razredu. Svatko se za nešto bori. Ma odlična je liga, a i svi ti tereni koji su napravljeni uz pomoć HNS-a i Uefe, travnjaci su baš dobri, naravno da je i to utjecalo. K tome, mnogi klubovi već imaju i vrlo pristojne budžete. Rijeka dovede Drmića, frajer je bio u njemačkoj Bundesligi, Premier ligi, Championshipu, Osijek dovodi igrače, da ne govorim samo o Hajduku i Dinamu. Sve su to ozbiljni, ne samo klubovi nego i momčadi, ozbiljne predsjednike imaju“.

Jakobušić?

„Poznajem ga jako dobro i drago mi je da Hajduk ima predsjednika koji se ne boji donositi odluke, pogotovo na sportskom planu. Jakobušić vuče poteze, ne pliva u komfornoj zoni, ne kalkulira nego odlučuje, ne sutra, ne dogodine, nego sad. To je velika stvar za 'bijele' i preduvjet za velike stvari“.

Fenomen Livaja?

„Ne znam kad je zadnji put bio netko da je toliko digao tu našu dalmatinsku regiju, pogotovo to nije karakteristično za domaćeg igrača. Baka Slišković, Miki Rapajić ili Niko Kranjčar, nikad u Splitu nije bio tako voljen domaći igrač. Zato mi je zbog Livaje posebno drago. Dobro, mi smo toliko mali da smo svi domaći. No ovaj je baš ponikao dolje, u Hajdukovoj školi, a osvaja ne samo gardom i pojavom nego i kvalitetom“.

Hajduk dvije utakmice, obje na Poljudu, dijele od trofeja pobjednika Kupa. Devet godina da s Marjana ne sjaji Rabuzinovo Sunce, dok titule prvaka nema od 2005. U prvenstvu Majstori s mora zaostaju pet bodova za vodećom trojkom, uz odgođeni derbi na Poljudu s Dinamom. Dakle, Bijeli si računaju da su na minus dva, a Modri da su na plus osam pred tradicionalno najvećim rivalom... Na prvi pogled „Hajduku kup, a Dinamu prvenstvo i – mirna Hrvatska“.

„Ne! Ne znam kako i dalje živi to uvjerenje da se nekom nešto daje. Nije to istna, ne želim u to vjerovati ni davati prostor. Pet bodova prednosti je lijepo imati, ali četiri su momčadi koje se bore za prvaka, ima nagaznih mina puno. Gubit će oni svi više od pet bodova, no lijepo je imati takav razmak. Fantastično je kad nakon tri kola nastavka odeš na osam, ali ako nakon tih tri kola imaš samo dva, već je druga pjesma“.

Momčad Valdasa Dambrauskasa ima najmanje prava na kiks, ali Bilić je situaciju usporedio s primjerom iz '80-ih godina prošlog stoljeća, dok je odrastao u Splitu.

„To je kao da igramo fliper, ti imaš tri loptice, ja jednu, ali ako ja s tom jednom uđem u suludu formu, seriju pogodaka, osvojit ću više bodova nego ti s tri“.

Dotaknuli smo se i reprezenzacije, koju je Bilić vodio od 2006. do 2012.

„Zlatko Dalić je triput zaredom odveo Hrvatsku na veliko natjecanje uz napravljenu smjenu generacija, velika je to stvar. Stalno rastemo, imamo sve više kandidata za reprezentaciju. Postajemo više primaljivi mladima rođenima u inozemstvu, a još imamo u momčadi i svjetske zvijezde. Svatko od tih mladića koji nadiru želi igrati s Lukom, Kovom, Brozom, Perjom i ostalima. Neću reći da je komotna situacija, ali imamo momčad koja je napravljena i za danas, ali imate osjećaj i da ako odu jedan ili dva igrača da ćemo ih sutra lako iskompenzirati. Sve osim Luke, dakako. No, doći će netko drugo umjesto svakoga. Dalić je to izvanredno napravio“.

Kvalifikacije su nam kroz povijest otprilike sve slične.

„Tako to kod nas ide. Bili smo i nositelji, pa nismo imali prejake suparnike. Uglavnom, imamo plasman i roster, što je top situacija. Još je zgodno što će do kraja studenoga ove godine kad počinje prvenstvo biti još 12 utakmica, pa će ovi koji su tek došli, poput Sose, Gvardiola, Majera, Sučića ili Stanišića moći skupiti iskustvo, neki od njih će u Katar doći s više nastupa za A-vrstu nego što imaju godina. Nenormalnom brzinom i količnom se sve stvara koliko malo stanovnika imamo“.

Nakon godina u Rusiji, Turskoj i Kini malo koja država Biliću nije mala... Nego, poklonike nogometa intrigira hoće li se na Mundijalu krajem godine susresti Hrvatska i Srbija, kad se već Dinamo i Crvena zvezda nisu uspjeli u kvalifikacijama za Ligu prvaka prošlog ljeta.

„O toj utakmici ćemo ionako samo ako do nje dođe, no Srbija doživljava euforju s razlogom. Plasirala se direktno i to preko Portugala, pobjedom u zadnjoj minuti... Sve je bilo kao filmska priča. Ogromnu stvar je napravio Piksi i to mi je jako drago, svaka mu čast. Srbija sad ima momčad, a igrača je uvijek imala. Pada mi napamet 2010., Ivanović, Subotić, Vidić, Kolarov. Chelsea, Borussia Dortmund, Manchester United, Manchester City. No, nedostajalo je nešto naprijed. Nedostajao je balans, ili bi bili jaki naprijed ili otraga. Ali sada imaju gore ne samo Tadića, šmekera i pakera, nego i dva monstruma, Vlahovića i Mitrovića. To je kilaža, znanje, gard, glad za golovima jer obojica su devetke. Čak je možda malo pao u zaborav Jović, a čovjek igra u Real Madridu. Piksi je to posložio i zapalio vatru, no to je euforija s pokrićem, a ne kao nekad, da se sanja i najavljuje finale samo da se nešto kaže“.

Govorili smo o jakom HNL-u, no samo je Dinamo dospio u skupine Europske lige, ostali domaći konkurenti ispali su u pretkolima Konferencijske. Srbima su, pak, Zvezda i Partizan prezimili u Europi, „crveno-bijeli“ u EL, „crno-bijeli“ u KL, ali je ostatak lige manje konkurentan BG-dvojcu.

„Kako mi je Zoran Janković vodio drugu momčad i kasnije bio pomoćnik, pričali smo puno o tome u ono vrijeme praznog hoda. Dinamo je ipak kategorija više, ne ipak nego jest! Dogodit će se da primjerice Zvezda uđe u Ligu prvaka, a Dinamo ne, ali trenutno je Dinamo veći klub od Crvene zvezde, na stranu Zvezdin naslov prvaka Europe, jer bila je i Steaua prvak Europe, a gdje je sada? Danas se svi uspoređuju s Dinamom, oni su referentna točka klubovima iz regije, pa tako i Zvezdi. Dinamo je došao do toga da mu godišnji proračun bude 50 milijuna eura svojim stvaranjem, prodajom i zarađivanjem, dakle rezultatima“.

Robert Lewandowski, pak, svojim pogocima nije uspio do Zlatne lopte za 2021. godinu. Messi je ipak Messi.

„Sigurno ne bi bilo nezasluženo da je nagradu dobio Lewa, jer zabijao je i za Bayern i za repku, u prilog u ide i način na koji te golove daje, no malo su Bavarci dosadili, to mu nije išlo u prilog. Zaslužio je defintivno onu godinu prije, nema razloga da mu se ne da naknadno, stvarno nema, no glupo je reći da Messi nije zaslužio, dao je toliko golova i sad vidimo što je Barecelona bez njega, a osvijio je i Copa Americu. Netko će reći samo, ali nije to baš samo. Nisam objektivan, ali nikad neću reći da je Messi nešto nezasluženo osvojio. A vaditi brojke i asistencije nema smisla, Messi je Messi, ali dugo ga gledamo pa smo se navikli“.

Nemoguće je razgovarati sa Slavenom Bilićem, a ne prokomentirati Englesku. Premiership, dakako.

„Podijelila se liga ove sezone, po tablici nema više 'big six' nego 'big three', to je daleko najatrakivnija i najbogatija liga na svijetu, a ostale su, pogotovo Španjolska odlaskom Messija i Italija odlaskom Ronalda, u drugom planu. Nastaje jaz čak i među velikima. Trenutno u Engleskoj postoje veliki i najveći. Tu i tamo mali nekog iznenadi, ali u Premiershipu treba sve anje bodova za ostanak u ligi, po tome vidim taj jaz. Kad sam ja igrao, 'magic number' bilo je 40 bodova, jer samo jednom se dotad dogodilo da se sa 40 bodova ispalo. A sad je ta granica već na 34 ili 35, mali sve teže i teže osvajaju bodve“.

U Engleskoj je igrao za West Ham United i Everton, a kao trener vodio West Ham i WBA.

„Mislio sam da su si uzeli godinu odmora nakon povratka naslova prvaka na Anfield, da će oni ponovno biti 'ti', ali City je uvijek City, Guardiola je najbolji. Ima kadar, novac, sve vodi savršeno, no nisam mislio da će toliko Redsima pobjeći. City gazi, mete. Tako su i lani, nakon što su igrali s mojim WBA 1-1 i nakon što sam dobio otkaz, nakon tog remnija imali 15 pobjeda zaredom u Premiershipu! Tako su i sada u ludoj seriji i netko će možda pitati što se događa s Liverpoolom i Chelseajem, no problem nije u njima. Oni možda u 10 utakmica imaju učinak 7-2-1, sedam izgubljenih bodova, što je dobar skor, ali je problem što ovi imaju 10-0-0. Ovi 30 bodova, a oni 23, to je problem“.

Luka Modrić produžuje ugovor s Realom, ove će godine navršiti 37. Cristiano Ronaldo je sedam mjeseci stariji od Luke, dok primjerice Zlatan Ibrahimović igra u 41. Produljuje se 'radni vijek' nogometaša.

„Ti ljudi vode računa o sebi. Kako je sve otišlo naprijed, tako i to. Ljudi ulažu u sebe, u prehranu, privatne trenere, sve što se prije vezalo samo za individualne sportove isključivo, osim možda NBA-a od kolektivnih, sad imamo u nogometu. Prije si bio frik ako si kući imao sobni bicikl, a sad imaš svoj stožer trenera, kuhara, nogometaši su kao tenisači, ne trenira se samo dva sata dnevno nego se 24 sata vodi račauna o sebi. l kako je i medicina bolja, tereni, oprema, kopačke, nisu dozvoljeni startovi kao prije, sve to utječe. No, pod broj jedan je briga igrača o svome tijelu. Kladim se, iako to ne pratim toliko detaljno, da je ista stvar s košarkašima i rukometašima“, poručio je Slaven Bilić u ekskluzivnom intervjuu za Germanijak.

Rijetko se oglašava u medijima (društvene mreže uopće ne koristi), ali uvijek bude zanimljiv sugovornik. Iako je poželio mir do ljeta, ne vjerujemo da će ostati nezaposlen, jer mnogi klubovi i reprezentacije koji traže novog čovjeka na klupi zasigurno će okrenuti broj karizmatičnog hrvatskog trenera u najboljim godinama pred kojim je vrhunac karijere.