U trenutku kad je u javnost iskočila informacija da bi Tudor mogao naslijediti Jorgea Sampaolija na klupi Olympique de Marseillea, malo je onih koji nisu raskolačili oči. “Zar zaista tako ludi klub tako ludog okruženja tako ludog trenera mijenja još luđim?” Tudorov temperament doputovao je na francusku rivijeru prije nego on sam, ali predsjednik Pablo Longoria nije dvojio ni trenutka. Štoviše, svojom ga je rukom odabrao.



Odličnom sezonom u Veroni Tudor je sebi opet ubrizgao novu dozu adrenalina u žile (samopouzdanje ionako nikad nije bilo problematično), nakon turbulentnih serijala u Galatasarayu, Udineseu, Hajduku, Juventusu. Otišao je, međutim, želeći ambiciozniju Veronu od one kakva u osnovi jest. I kakvu je i Jurić iz istog razloga ostavio. No, poziv iz Marseillea zvučao je kao senzacija.

Francuski klub, koji po toliko komparativnih varijabli izgleda kao ‘Hajduk na steroidima’, zapravo je izašao iz sasvim dobre sezone. Završio je kao ‘prvak ostatka lige’, iza nedodirljivog PSG-a, s direktnom kvalifikacijom u Ligu prvaka. Europu je igrao čitave sezone, dogurao sve do polufinala Konferencijske lige, a vrata finala mu je u dramatičnim okršajima zatvorio Feyenoord. Iako nisu osvojili trofej, u OM-u su sezonom bili zadovoljni.

Utoliko je iznenađujuće zvučala vijest kako Sampaoli odlazi, iako je imao još godinu dana ugovora. Čovjek koji je dovoljno lud, a određenu dozu ludosti morate imati ako želite uspješno voditi OM, ali i dovoljno inteligentan da drži pod kontrolom lako zapaljivu svlačionicu najlakše zapaljivog kluba u Francuskoj, službeno je otišao jer je “želio korak naprijed, a uprava ga nije htjela platiti”. Neslužbeno? Vrag zna gdje je puklo i što se iza kulisa kuhalo. Ali navijači su čuli da je Sampaoli htio više, a uprava nije.

Tudor je tako došao u u situaciju u koju treneri rijetko dolaze. U situaciju kad je — dobro. Obično treneri dolaze kad “šteka” i kad treba mijenjati, ali OM je pod Sampaolijem bio sasvim dobro posložen, s obzirom na sve. Štoviše, igrači su se navikli na temperamentnog Argentinca, a navijači su ga zavoljeli jer je uvijek sve davao za klub, u nekim situacijama čak i previše. Pa se s protivnicima znao i svađati i prijetiti i sukobljavati.

Samim time navijači OM-a bili bi sumnjičavi prema svakom novom treneru, ali Tudor im je odmah dao i dodatno gorivo da zaliju međusobni odnos čak i prije negoli su se pošteno upoznali.

Nije završio ni prvi radni tjedan, a čovjek koji je s Tudorom došao, njegov bivši suigrač i potencijalni asistent Mauro Camoranesi, već je pokupio stvari i otišao. Francuski mediji potom su samo nizali sukobe i svađe s igračima na treninzima, od Gersona, preko Jordana Amavija, do Mattéa Guendouzija, a najveća bomba tek treba eksplodirati.

OM-ov Marko Livaja u liku i djelu Dimitrija Payeta, suočio se s klupom i trenerovom opaskom da nije dovoljno spreman. Tudor je na njemu primjenio onu zatvorsku ‘kad uđeš, pronađi najvećeg i najopasnijeg i opali mu šamar da prestrašiš ostale’. No, kako je ta akcija neizvjesna i riskantna u zatvoru, jednako je neizvjesna i riskantna i u svlačionici.

Očekivanja su uvijek visoka, pa pomalo nestvarno zvuči podatak da je klub u zadnjih 30 godina osvojio samo jedan veliki trofej — naslov prvaka iz 2009./10. pod vodstvom legendarnog Didiera Deschampsa. Njegova su i tri Liga kupa iz tog perioda, ali onaj ‘pravi’ francuski Kup Marseille nije osvojio još od 1988./89.

Tudor je u Marseille ujahao na konju koji je i prednjim i stražnjim nogama izudarao sve što je mogao. Ni u Hajduku svlačionica nije bila sretna zbog njegovih metoda, samo što su njegovo ime i karizma daleko nadilazili ime i karizmu bilo kojeg od igrača. Pa su službeno i javno šutjeli, a tek neslužbeno i privatno ‘otvarali dušu’. U OM-u je, međutim, svlačionica poprilično drugačija, pa je i javnost brzo saznala za iskre i nesuglasice koje su s hrvatskim trenerom u nju ušle.

“Tudor je došao u svlačionicu i odmah svima rekao da ne trče dovoljno, ne rade dovoljno i ne igraju kako bi trebali. Igrači ne razumiju želju da se promijeni sve što je prošle sezone funkcioniralo dobro, a ne razumiju ni način na koji Tudor te stvari želi promijeniti”, ispričalo je jednom francuskom mediju svlačioničko ‘duboko grlo’.

Njegov pristup igračima tamošnji mediji već su titulirali ‘nediplomatskim’, ali to je Igor Tudor. Trener koji traži apsolutnu poslušnost i odanost i svlačionice i kluba u cjelini i koji u svlačionici ‘ne dopušta drugih bogova osim sebe’.

Ako klikne, poput onog prvog ugovora u Hajduku, poput Karabükspora ili Verone, onda do izražaja dođe činjenica da Tudor zna nogomet. Ali ako ne klikne, onda zna doći do spektakularnih raspada do te razine da ga do izlaznih vrata kluba jure i predsjednici i igrači i navijači, kao u PAOK-u, Galatasarayu, Hajduku.

U Veroni je bio nešto oprezniji i nešto manje radikalan, možda i zbog činjenice da je došao iza Ivana Jurića, čiji rad izuzetno cijeni. I bio je uspješan. U Veroni je, međutim, igrao ‘reaktivni nogomet’, potpuno različit od ‘aktivnog nogometa’ koji se očekuje u Marseilleu ili koji se tražio u Hajduku. Zbog toga je izazov OM-a još veći.

 u prvih mjesec dana svog mandata Tudor je napravio sve da sam sebi oteža i zakomplicira posao u ionako teškom i kompliciranom okruženju. Ali opet — to je Igor Tudor. Uzmi ili ostavi. Čovjek koji razumije igru, ali ne razumije diplomaciju. A nogometni uspjeh zahtjeva obje komponente. Ne znam to bolje napisati od onoga što sam već u jednom tekstu o Tudoru napisao:

“Najbolji trener nikad nije onaj koji zna najviše o taktici. Jer nogomet nije (samo) taktika. Da jest, bilo bi lako biti trener. Nabubaš taktičke sheme i stisneš play. Ali nogomet je i psihologija. I filozofija. I kompatibilnost. I prilagodljivost. I reakcija. I povjerenje. Na koncu i sreća.”

Za čovjeka koji je i prije prve utakmice i svlačionicu i javnost nepotrebno okrenuo protiv sebe, neće biti nimalo lagan posao pridobiti ih iznova na svoju stranu. Uvjeriti ih da mu vjeruju. Postoji samo jedan način da to napravi. Pobjede. I to u serijama.

Igor Tudor nigdje gdje je dosad radio nije izazivao ravnodušnost, neće ni u ‘Hajduku na steroidima’. U Marseilleu nema sredine. Kod Tudora nema sredine. Njihov brak će biti ili spektakularan uspjeh ili spektakularan neuspjeh.

Pa neka bude ono prvo.





Nisam kopirao čitav tekst sjajnog Bernarda