Iznimke, naravno, uvijek postoje, ali igrači generalno ne vole pripreme, za njih je to nužno zlo. Pogotovo ako nisu plaćeni za to. Ako, pak, govorimo o trenerima, priča je potpuno drugačija. Za njih je to najljepši dio sezone, jedino razdoblje u kojem nemaju imperativ rezultata i u kojem mogu relativno mirno živjeti, bez straha od poziva predsjednika na razgovor. Još ako noći nisu vruće, za vrijeme priprema treneri zaista mogu spokojno spavati. Isto tako, mogu do mile volje isprobavati, 'kemijati', tražiti prave formacije, a razlog za zadovoljstvo uvijek mogu naći. Ako se na pripremama dobro igra i pobjeđuje, to je dobro samo po sebi. Ako se igra loše i gubi, to je dobro jer „ne bi bilo dobro da smo već sad u formi“. Ako su igrači poletni i rastrčani, to je opet dobro samo po sebi. Ako su teški i tromi, to je dobro jer „to je znak da se dobro radi, ne bi bilo dobro da su već sad optimalno spremni“. Uglavnom, sve mogućnosti su pokrivene, u svakoj situaciji može se naći nešto pozitivno.
Naravno, treneri ne bi bili treneri kad ne bi tu i tamo zakukali, čisto da podsjete javnost koliko im je teško i kakav zahtjevan posao oni rade. Ako ništa drugo, uvijek mogu reći kako im za ostvarenje ciljeva koji su stavljeni pred njih nedostaje nekoliko igrača (najčešće po jedan u svakoj liniji) ili kako trenažni proces pati zbog godišnjih odmora. No, kao što smo već rekli, sve su to zanemarive brige u odnosu na one koje ih očekuju kad počne sezona i kad im rezultat bude sudio.
Uloga trenera jedno je od pitanja koje me najviše kopka kad razmišljam o sportu, amaterskom pogotovo. Što više vrijeme prolazi, sve sam uvjereniji kako ću umrijeti, a da do zaključka o njihovoj važnosti neću doći. Gdje smjestiti njihovu važnost na skali 'od presudan, do nevažan'? Danas mi se čini kako su ključni dio momčadi i kako pravi trener i s ograničenim 'materijalom' može napraviti čuda, a već sutra ću se prikloniti tezi kako su debelo precijenjeni i kako se pravi znanost od nečega što ni izbliza nije toliko važno. Trenutno sam nekako najskloniji teoriji (zavjere) po kojoj im važnost opada kako se ide od mlađih dobnih kategorija prema seniorima, i kako se ide od profesionalizma prema amaterizmu.
Treneri svoj posao smatraju teškim i stresnim, toliko da često povlače paralele s rudarima, dežurnim zanimanjem kad se želi dočarati koliko je nešto teško. Neki idu i korak dalje pa spominju krv, a nerijetko se iz njihovih usta može čuti i sintagma o glavi na panju. I sve to u vječitom životu u nervozi i neizvjesnosti, uz uvijek spremne kofere. (Sad kad gledam, nije čovjeku lako ni dok razmišlja o ovome.)
S druge strane, postoji i ponešto drugačiji pogled na trenersko zanimanje. Jedan moj prijatelj kaže kako je to zapravo posao iz snova. Radiš fizički ne pretjerano zahtjevan posao i plaćen si za njega, a ako/kad dobiješ otkaz, pokupiš otpremninu i već sutra možeš naći novi klub i uzimati novce i od njega. Za razliku od igrača, za koje postoji prijelazni rok i koji mogu biti na platnoj listi samo jednog kluba, treneri mogu mijenjati klubove kad hoće i biti plaćani s više strana istovremeno. I još za sve to vrijeme mogu pričati do mile volje, mogu filozofirati, prosipati fraze i floskule. I što je najvažnije, mogu naći hrpu opravdanja ako rezultat izostane. (Ne)kvaliteta kadra, ozljede, amaterizam i odaziv na treninge samo su neka, puno toga još se može izvući iz rukava. Ako baš zagusti i dogori do noktiju, ako ne znaš gdje bi pronašao krivca, uvijek možeš potegnuti onaj poznati 'SS' argument. Sreća i suci, što drugo.
Budući da nisam toliko upućen u ovu temu, moram vjerovati svom prijatelju, koji mi je otkrio i nekoliko zanimljivosti. Kaže on, postulati koje gotovo svi treneri ističu kao 'Sveto pismo', pogotovo na početku priprema, su najobičnije laži. Ne, ne kreću svi od nule, nisu svi u jednakoj startnoj poziciji i neće svi dobiti istu minutažu. Nadalje, ne vrijede za sve ista pravila i neće igrati samo oni koji dolaze na treninge. Iskreno govoreći, meni je ovo i logično, sport je natjecanje, u natjecanju je najbitniji rezultat, a najviše šanse za dobar rezultat imaš ako u momčad staviš boljeg igrača. Treneri mogu nekoga voljeti više ili manje, može im netko biti više ili manje simpatičan, no u konačnosti oni ipak najviše vole sebe i svoju poziciju, koju drže rezultati. Sve ovo ostalo su lijepe priče i stvarno mi nije jasno zašto ih treneri iznova ponavljaju, kad ni sami sebi više ne vjeruju.
Osim što često ne govore istinu, kaže mi prijatelj kako treneri imaju i jednu nevjerojatnu sposobnost. Mogu dvije gotovo identične utakmice vidjeti na potpuno drugačiji način, ovisno o ishodu. Pa tako, ako njihova momčad pobijedi zahvaljujući sudačkoj pogrešci, reći će kako nikad ne komentiraju suđenje, kako sa svoje pozicije nisu mogli vidjeti što se točno dogodilo, kako treba vjerovati sucu, kako svi mi griješimo, pa onda može i sudac. Konačno, reći će kako nema govora o namjeri i kako ta greška nije utjecala na rezultat. Međutim, ako njihova momčad izgubi po istom scenariju, treneri će ipak govoriti o suđenju i vrlo će dobro vidjeti što se dogodilo, čak i s velike udaljenosti. Isto tako, reći će kako je namjera očita i kako to više nema smisla. Podrazumijeva se i kako je ta pogreška odredila ishod utakmice. Ili, ako se njihova momčad propisno ispromašuje, a protivnik zabije iz jednog udarca gol, treneri će nakon utakmice pričati samo o promašenim prilikama i nesreći, dok će u obrnutom slučaju lakonski zaključiti kako se igra za golove. Loši, pak, uvjeti za igru u slučaju poraza, postaju jednaki uvjeti za sve ako njihova momčad pobijedi. Identičan pristup analizi susreta i suđenja vrijedi, kaže mi prijatelj, i kod svih drugih scenarija utakmice.
Moram priznati, stvarno su posebna vrsta ljudi ti treneri. S jedne strane mašu postulatima koji, dokazano, nisu točni, s druge strane gotovo identične situacije tumače potpuno različito. Sve je u njihovom svijetu nekako teško dokučivo, nikad ne znaš što točno misle. Ipak, naglašava mi prijatelj, njihova je uloga u momčadi neprocjenjiva. Oni mogu jednom pravom rečenicom u svlačionici na poluvremenu miševe pretvoriti u lavove. Mogu promjenom formacije zbuniti i svoje igrače, da ne spominjemo protivničke. Mogu pravovremenom izmjenom (spavaš li mirno, Čačiću Ante?) u potpunosti okrenuti situaciju na terenu i s ruba poraza usmjeriti momčad prema pobjedi.
I uz sva nogometna znanja koja posjeduju, oni su i pedagozi, učitelji, institucije od kojih možeš puno toga naučiti, iz bilo kojeg područja života. Matematike, fizike, kemije, povijesti, filozofije… Da nije njih, kako i od koga bi čovjek naučio da je lopta okrugla, da danas svi igraju nogomet, da je važno ne primiti gol, da bi bilo dobro povesti u ranoj fazi utakmice, da, na ovoj ću im spoznaji biti vječno zahvalan, 100 % nije najviše što čovjek može dati od sebe?
Iskreno, treneri su mi dosad bili enigma, ali nakon što sam čuo što oni sami kažu o svom poslu i što o njima ima reći moj prijatelj, tek ne znam što bih mislio o njima. Ipak, jedno je sigurno, bez njih nogomet (pogotovo amaterski) nema smisla. I da ih nema, trebalo bi ih izmisliti. Ne znam za vas, ali ja sam primijetio kako se njihovim javnim nastupima veselim jednako kao i utakmicama. Zapravo, u posljednje vrijeme još i više. Ovaj moderan kontrolirano-tranzicijsko-međuprostorni nogomet i nije toliko zanimljiv za gledanje, i nakon takvog zamaranja baš ti dobro dođe malo zabave i smijeha. Treneri tu gotovo nikad ne zakažu.
