U modi su javne rasprave, referendumi. Demokratsko je pravo naroda izjašnjavati se i odlučivati o svemu. Zašto Hrvatski nogometni savez ne posluša glas naroda, i nakon javne rasprave – objesi izbornika Igora Štimca u njemu (kao i reprezentativcima?), omraženoj i ukletoj maksimirskoj šumi. Stabala ima dovoljno, grane čekaju, uže će donijeti njegovi »obožavatelji«. Svi će biti sretni. Riješit ćemo se grobara hrvatske svetinje – nogometne reprezentacije. Jer, tvornica radosti i veselja postala je klaonica snova. Gnjev je razumljiv, kritika opravdana, nezadovoljstvo buja nakon što je posljednja utakmica vatrenih (protiv Belgije), odigrana u jednoj mamutskoj sipi, koliko je bilo crnila, na terenu (igra, a ne Lukaku...), i na tribinama (otužno praznim). Reprezentacije je, sa Štimcem kao vojskovođom, odavno prokockala povjerenje. Izbornik je simpatičan u svojim istupima, komunikaciji s narodom, kao kamenje u cipelama. Nakon Štimčeva debija, u prijateljskom ogledu (porazu), sa Švicarskom u Splitu, pozvao sam u pomoć Woddyja Allena: »Moj prvi film bio je toliko loš da je u sedam američkih država bio zamjena za smrtnu kaznu«. Najava »španjolske tika-take« igre bila je utopija. Štimac se vratio na Bilićevu tragu. U šest je utakmica skupio 16 bodova (pet pobjeda i jedan remi s Belgijancima), da bi se nakon više od godine dana vratio na početak priče o »smrtnoj kazni«. Samo bod u Beogradu (jedan jedini udarac na srpska vrata!), i dva poraza u Maksimiru (Škotska i Belgija), što je nezapamćeno od hrvatskog osamostaljenja. Štimac i naši reprezentativci ne mogu očekivati da na tribinama budu tibetanski svećenici... Nema tog naroda koji voli gubitnike. Bez obzira na to što je kod nas svaki neuspjeh katastrofičan do boli. Nema mjere, kao što uostalom ne postoji u veličanju pobjeda. Primjerice, uspjeh nad Srbijom u Maksimiru, kada je srpska obrana častila (kao i naša Belgijance), a na kraju je junak utakmice bio Pletikosa. Hrvatska je reprezentacija igrala loše u ovom, bez identiteta, amorfna masa, u ovom kvalifikacijskom ciklusu. Na kraju su svi čvorovi došli na škotske i belgijske češljeve. Nakon što nam je dugo i olovo plivalo... (Makedonija, Wales...). Nekdašnji izbornik Otto Barić kazat će kako reprezentacija igra lošije nego prije šest mjeseci, a razlog vidi u odnosu igrača prema igri. I Barić je 2003. bio u Štimčevu živom blatu. Na Europsko prvenstvo u Portugal stigao je nakon majstorice sa Slovenije (remizirao je prvu utakmicu u Zagrebu), a spasitelj je bio Pršo. Ćiri Blaževiću se u majstorici 1997. (Ukrajina), u Kijevu ukazao Bokšić, a Slavenu Biliću 2011. (Turska), u Istanbulu Mandžukić i Olić. Tko će spasiti Štimčevu glavu u baražu (15. i 19. studenoga), protiv, Francuske (nedaj Bože), Rumunjske, Ukrajine (opet?) ili Islanda, zavisno o ždrijebu (21. listopada u Zurichu), ali i raspletu u posljednjoj rundi kvalifikacija. Još je puno kombinacija. Ekipu (kolektiv), nemamo, morat ćemo zaigrati kartu taktičkog iznenađenja oslonjajući se na dobitnu individualnu kombinaciju, inspiraciji Modrića ili Mandžukićevu dinamitu. Raznovrsnost u slaganju momčadi našem izborniku nije strano. Dapače, sklon je slaganju rasporeda na terenu i odabiru igrača za svaku utakmicu. Što je sigurno jedan od razloga nedostatka fizionomije. Štimac je trenutačno najusamljeniji Hrvat. Vještice vidi na svakom koraku, osjeća se progonjenim, a nikoga nije uspio uvjeriti da je ono što radi – ispravno. Brojke (rezultati), ali i dojam (igra), su protiv njega. Da se vratim na početak, posao mora odraditi do kraja, ima pravo na to. Gnjusna je njegova navodna izjava da će ako ga smijene srušiti Šukera i Mamića...! Oni će sigurno, svi zajedno, biti pometeni ako Hrvatska ne izbori vizu za Brazil. Izborili su je, nakon Italije i Nizozemske, još Njemačka (očekivano), kao i Belgija i Švicarska nakon 2002. godine. Osam je još slobodnih mjesta u zrakoplovu. Rusija i Španjolska su na aerodromu, na štetu Portugala i Francuske. Rasplet u posljednjoj rundi nudi još Engleska ili Ukrajina kao i BiH ili Grčka. Zanimljivo je da je BiH dvaput ispala u baražu od Portugala. Čopor vukova krenuo je na Štimca. Kasno je, nisam u njemu, presudit će mu – igrači (palac gore ili dolje), u baražu. |