Već sam u društvu čuo nekoliko komentara o sretnim Talijanima koji su se opet provukli, a ne sumnjam kako ćemo slične konstatacije čuti i u medijima narednih dana. Naravno, i Italija je kao i sve reprezentacije koje su kroz povijest nešto osvajale znala imati sreće, ali ako uzmemo u obzir da govorimo o nekome tko je:
- 1990. poražen u polufinalu SP-a nakon jedanaesteraca
- 1994. poražen u finalu SP-a nakon jedanaesteraca
- 1996. eliminiran u skupini EP-a zbog lošijeg međusobnog skora, i to u skupini s dva finalista
- 1998. poražen u četvrtfinalu SP-a nakon jedanaesteraca
- 2000. poražen u finalu EP-a zlatnim golom, i to nakon što je vodio do sudačke nadoknade
- 2002. eliminiran sa SP-a zbog jedne od najvećih sudačkih krađa u povijesti
- 2004. eliminiran u skupini EP-a zbog „one“ utakmice Danske i Švedske
- 2008. poražen u četvrtfinalu EP-a nakon jedanaesteraca
- 2012. poražen u finalu EP-a
- 2016. poražen u četvrtfinalu EP-a nakon jedanaesteraca
možemo reći kako je floskula o Italiji, sreći i provlačenju jedan od najvećih mitova u svijetu nogometa. Može se voljeti ili ne Talijane kao naciju, može se voljeti ili ne njihov stil igre, ali činjenica je kako ljudi znaju igrati nogomet i kako znaju izvući najbolje od sebe na velikim natjecanjima.