Jedna vrlo poučna dokumentarna priča koju bi u svakom slučaju nove generacije trebale proučavat  kroz, npr. novi građanski odgoj, kao zorni prikaz slike težaka koji u potrazi za boljim životom napušta rodnu grudu, ženu u crnini, djecu i cvrčka na grani oleandra, odlazeći u tuđinu bez ikoga svoga.

Mala zamjerka ovom eseju je samo što ovakva dokumentarna drama u nekim svojim segmentima gubi izvornost infiltriranjem humoresknih nota, koje ovoj životnoj crtici oduzimaju originalnost, ali isto tako s druge strane šalje poruku topline i dobrote domicilnog stanovništva koje izgubljenom sinu u lutanju mračnim i sivim ulicama nepoznatog velegrada, pružaju utjehu i mir u trenucima izopćenosti od savite masline i vina koje u bačvama kiseli, istodobno pokušavajući istoga izvesti na pravi put.

Provlačeći paralele između ova dva svijeta uviđamo sličnosti kroz žuljeve, trud i znoj jednih čiji su nonići i roditelji teškim trudom završavali (bivajući privilegirani) škole i fakultete na rodnom vapnenačkom kamenu i drugih koji su sa svom svojom boli napuštali kapju vina i zrno soli odlazeći u tuđi i nepoznat kraj, u škverove pune tame i patnje, maštajući o povratku na kušinstinu.

S druge strane i ti su ljudi širili vidike upoznajući nove kulture i civilizacije šireći svoje horizonte upoznajući druge ljude i rase, arhitekturu, kulturu, naobrazbu, (što se dade isčitati i kroz ovu potresnu priču)...

Sukus: jedna koliko topla toliko i potresna poruka bezbroj puta ispričana na ovim prostorima o ljudima i njihovim životnim migracijama kroz povijest, kroz navike i način života.