George Bush je napisao/la:
OSVRT * Orlando RIVETTI
Hajduk liječi frustracije s – Rijekom!
Hajduk je konačno nekoga pobijedio, i to ne bilo koga, već Istru usred pulske Arene. Nacija je odahnula. Jer, kakva bi to bila HNL-a, bez jakog Hajduka, ili ne daj Bože da se naljute i odu u neku drugu državu (odnosno pošteniji Savez od HNS-a) – recimo Hercegovinu. Zamislite da sunce više neće svanuti, da se djeca neće smijati... Hajduk je institucija ponosna. Zbog toga Rijeka s posebnim zadovoljstvom pobjeđuje posljednje dvije i pol godine, odnosno nije izgubila osam utakmica. Splićani su Pamiću uzeli mjeru i sada se »pale« na Rijeku. Jer, kompleks je sve naglašeniji. Smeta Splićanima što se Volpijeva Rijeka (?) slizala sa Zdravkom Mamićem (?), i Dinamom, zamjeraju Miškoviću i suradnicima što u prvoj momčadi koja je blistala protiv Seville nije bilo »domaćih igrača«... Od domaćeg me vina uvijek boli glava.
Uglavnom »klaun« Marin Brbić, predsjednik Hajduka, ne može se miriti s činjenicom da je – diletant u nogometnim vodama. Rezultati govore.
Hajduk i Rijeka igraju danas u dnevnom terminu u Dugopolju. Riječani su se četiri dana bavili Sevillom, Splićani su »ratovali« sa svima gdje će igrati susret s Rijekom jer na Poljudu se mijenja zeleni pokrivač. Kriva im je Natjecateljska komisija što susret nije odgođen za neka bolja vremena, na Poljudu. Šokiran sam kako se nisu sjetili Šukera, Mamića i Miškovića... Dobro, Rijeka je zaista bila nezainteresirana, bavila se Sevillom, dok su Splićani divljali. Tvrdeći da su se zbog Rijeke svojedobno mijenjali propisi (Kup sa Zmajem na Kantridi umjesto u Blatu), da je ostala u HNL-u 2012. administrativnim putem (odustalo, gle čuda, Dugopolje). A nije baš tako, Rijeka i Inter trebali su igrati – majstoricu.
Hajdukovci najbolje znaju da se sve može kupiti s novcem, osim – srca i duše. Kada je bilo novaca, ponašali su kao pijani ruski kockari. Posljednji trofej, Superkup protiv Rijeke, osvojili su 2005. godine (1:0), a sudio je Malešov »pacijent« – Željko Širić.
Krešimir Balakov je 21. ožujka 2012. dotukao Rijeku (3:0), na Kantridi i iste noći evakuirao iz Splita, otišao u Njemačku. Bugarin je pobijedio Dragana Skočića na debiju (trajao je sedam kola, poslije Ištuka, a prije Scorije), u prvoj utakmici Miškovića kao – predsjednika. Ustoličen je dan ranije, na svoj rođendan. Scoria je slavio iz nepostojećeg penala (1:0), a onda su Splićani dobili slovensku kost i lome zube već od 7. travnja 2013. Od pobjede na Poljudu (2:1), šest utakmica. Dvije posljednje na Kantridi 8:3 (ukupna gol razlika). S Kramarićem (3 gola) u naslovnoj ulozi u ovosezonskoj pobjedi (4:2) na Kantridi 27. srpnja.
Rijeka je, nedvojbeno, po svemu favoriti. Može Hajduk pobijediti, srcem i na krilima svojih navijača. Motivirane će biti obje strane, Riječani nešto prazniji tjelesno i emocionalno nakon »španjolske groznice«. Tu Hajduk vidi svoju prigodu i – hrabri se. Pjevanjem. Lijek protiv straha u tamnoj noći svoje nemoći. Rijeka je momčad, ali prije svega ozbiljan klub. Može i izgubiti, ali nikada neće pasti tako nisko da poput žirafe gura vrat u tuđe dvorište zavisti i ljubomore. Svako ima svoj put, Miškovićev i Brbićev se nikada neće sresti. Jednostavno su kao dvije paralelne tračnice.
Hajduk svoj kompleks Rijeke mora liječiti na drugi način, na zelenom travnjaku, golovima i bodovima.
tužno je da ovakve tekstove pišu čak i neki ugledni, višestruko nagrađivani novinari, kao što je ovaj brkati kompleksaš.
pazi riječnika koji upotrebljava za najavu prvenstvene utakmice: ljubomora, dilletaniti, klauni, frustracije, kompleksi...
