Zašto Srbi svojataju splitski Hajduk
U polemiku su se uključili i brojni mediji iz Bosne i Hercegovine, ne zaostaju ni hrvatski, mada je u najtiražnijima ova tema gotovo u potpunosti prešućena, čak i od strane rukovodstva i kroničara Hajduka
Već više od pola godine u brojnim srpskim tiskovinama, na TV-ima i portalima (KURIR, VESTI, TELEGRAF, ALO, MEDIA1, BALKANPORTAL…) vode se polemike o tome koliko su Srbi zaslužni za osnutak i rezultate nogometnog kluba Hajduk iz Splita. Mnogi su uvjereni da su baš dalmatinski Srbi najzaslužniji za nastanak „majstora s mora“. U polemiku su se uključili i brojni mediji iz Bosne i Hercegovine, ne zaostaju ni hrvatski, mada je u najtiražnijima ova tema gotovo u potpunosti prešućena, čak i od strane rukovodstva i kroničara Hajduka.
Srpski mediji svoje gromoglasne tvrdnje „HAJDUK IZ SPLITA SU OSNOVALI SRBI“ temelje na pet činjenica. Spomenimo ih:
1) „Osnivači Hajduka 1911. Godine braća Kaliterna, Fabijan i Luka, deklarirala su se kao Srbi, čak su za vrijeme Prvog svjetskog rata hapšeni zbog srbofilije i širenja velikosrpske propagande“. Nije predočen ni jedan podatak koji bi ukazivao da su Kaliterne Srbi ili pravoslavci, ali je nesporno da su ih austrougarske vlasti sudile zbog veličanja srpstva, što svakako valja staviti u kontekst vremena od prije sto godina. Pa i najveći hrvatski svetac Alojzije Stepinac dragovoljno je kao pripadnik „Jugoslavenske legije“ bio na srpskoj strani, koncem Prvog svjetskog rata. Tada su Hrvatskoj najomraženiji bili Austrija i Mađarska, u Srbiju se gledalo kao u spasenje, najbolji izbor za buduću zajedničku državu. Strašne su po Hrvatsku bile posljedice tih zabluda i iluzija.
2) „U osnivanju Hajduka sudjelovali su i studenti srpske nacionalnosti koji su studirali u Beču i Pragu, među njima i Blažo Primorac, Borislav Primorac, Đorđe Matavulj, Nikola Matanović, Pavle Janković, Filip Radović, Jovan Divac, Novica Davnić i Branko Vuković.“ Hajdukovi kroničari, iako su do sada o povijesti kluba objavili desetine monografija, o tome šute.
3) „Logističku i materijalnu pomoć za osnivanje kluba studenti su dobili od organizacije SRPSKA ZORA “ .Ta ista kulturna organizacija imala je izrazito negativnu ulogu u pripremanju i vođenju velikosrpske pobune u Hrvatskoj od 1990. do 1995. godine.
4) „Hajduk je prvih godina igrao u crveno – plavo – bijeloj kombinaciji (boje srpske zastave), ali je Austrougarska to zabranila pa su igrači Hajduka morali igrati u potpuno bijeloj opremi.“ To je istina, čak i danas Hajduk ima tzv. rezervnu opremu u bojama crveno – plavo- bijela.
5) „Predsjednik Hajduka bio je i BUDISLAV GRGA ANĐELINOVIĆ, koji je 1915. osuđen na tri godine robije zbog velikosrpstva i koji je tijekom Drugog svjetskog rata pisao u četničkim listovima „SRPSKI GLASNIK“ i „NOVOSTI“, kao jedan od najutjecajnijih pomagača četničkog vojvode popa Momčila Đujića“. Sve ovo je, nažalost istina i velika mrlja na povijesti Hajduka. Grga Anđelinović, Hrvat po nacionalnosti i katolik, zaslužuje malo više prostora. Riječ je o zločincu koji je, kao ministar unutarnjih poslova, najodgovorniji za pokolj Hrvata, 05. prosinca 1918. godine, kada je naredio ubojstvo 14 i ranjavanje 17 hrvatskih domobrana, koji su samo pet dana poslije osnutka Jugoslavije protestirali protiv srpske vojske koja se bahatila po Hrvatskoj. Zločin, poznatiji u povijesti kao „Prosinačke žrtve 1918.“, dogodio se u srcu Zagrebu, na Trgu bana Jelačića. Hrvatski domoljubi i političari to Anđelinoviću nikada nisu oprostili niti zaboravili a on bi im bahato javno odgovarao:“Ja se ponosim svojim krvavim rukama“, znajući da ga štite beogradski velikosrbi i dinastija Karađorđevića.
Taj predsjednik Hajduka bio je desna ruka ratnog zločinca Momčila Đujića, koji je odgovoran za smrt tisuća Hrvata u Drugom svjetskom ratu. Samo u jednom navratu, listopada 1942. godine, Đujićevi četnici izmasakrirali su 230 Hrvata, uglavnom djece, žena i staraca, u mjestima Gata, Tugare, Cista, Donji Dolac, Zvečanje, Dugopolje, Štikovo, Maovice, Otavice, Vinalić, Kijevo i Garjak. U veoma zapaženoj monografiji „ČETNICI U HRVATSKOJ 1941. – 1945.“ povjesničarka dr. FIKRETA JELIĆ BUTIĆ, objavila je kako je u zločinima taj četnički vojvoda Đujić izmislio spravu za mučenje Hrvata nazvanu po njemu „popovo bure“(velika bačva, okovana čeličnim obručima i sa svih strana izvana nabijena dugim čavlima tako da su oštrice čavala bile iznutra. U bačvu bi se stavio logoraš i zatim kotrljao niz strminu kraj crkve Lazarice. Na taj način čavli su sa svih strana probadali logoraše, te su mnogi na taj način iskrvarili i umrli). Desna ruka takvom monstrumu bio je Hajdukov predsjednik Grga Anđelinović.
Javnost, čak i u Dalmaciji, malo ili nimalo zna koliko su četnici za vrijeme Drugog svjetskog rata bili utjecajni i moćni u Splitu i okolici. Pošto je najveći dio Dalmacije 1941. okupirala Italija, četnici su se na tom teritoriju osjećali kao kod kuće. Već prve ratne godine u Split su, po osobnoj naredbi glavnog četničkog vođe Draže Mihajilovića, kao organizatori četničkog pokreta došli čuvene četničke vojvode Dobroslav Jevđević i Ilija Trifunović Birčanin. Kroničari su zabilježili kako su obojica u Splitu „objeručke dočekana“. Brojni Hrvati, poznati novinari, književnici, liječnici, biznismeni, postaju četnički suradnici – SILVIJE ALFIREVIĆ, ĐURO VILOVIĆ, dr. BEROŠ, ĆIRO MADIRAZZA, ANTE MATEKALO, JAKŠA RAČIĆ, ROKO ČULIĆ, IVO ČIČIN – ŠAIN, VLADO MATOŠIĆ, NENAD GRISOGONO, NIKO BARTULOVIĆ, DANKO ANĐELINOVIĆ (djed Vesne Pusić), JURE ARNERI… sve redom poznati intelektualci. Treći četnički vojvoda MLADEN ŽUJOVIĆ, došavši 1943. godine u Split kao zamjena za vojvodu Birčanina, o Splitu piše kao „jugoslavenskom, čak antihrvatskom gradu“ u svom pismu Draži Mihajiloviću, kako to u spomenutoj knjizi citira dr. Fikreta Jelić Butić. U Splitu i okolici čak 2.000 Hrvata stupa u četničke jedinice sačinjene isključivo od Hrvata – KAŠTELANSKI ČETNIČKI ODRED, SPLITSKO – ŠIBENSKI BATALJUN i ODRED VOJVODE BIRČANINA. Mnogi Splićani Hrvati prelaze na pravoslavlje, splitski novinari i književnici počinju pisati ekavicom i ćirilicom.
Što je bio cilj ovih Dalmatinaca? Službeni četnički dokument u Drugom svjetskom ratu bilo je djelo „Homogena Srbija“ poznatog četničkog ideologa Stevana Moljevića, po kojem u „VELIKU“ ili „HOMOGENU“ Srbiju spadaju Srbija, Vojvodina, Bosna, Hercegovina, Kosovo, Metohija, Makedonija, dijelovi Mađarske, Rumunjske, Bugarske i Albanije, te hrvatske oblasti Dalmacija, Lika, Kordun, Banija, Baranja te najveći dio Slavonije. U slučaju ratne pobjede četnici bi stvorili tzv. „VELIKU SLOVENIJU“ koja bi se prostirala na cijelu Sloveniju, Istru, Međimurje, te dijelove Mađarske, Austrije i Italije. Između VELIKE SRBIJE i VELIKE SLOVENIJE bila bi Hrvatska na granicama Karlobag, Ogulin, Karlovac, Virovitica, dakle njezini ostaci ostataka. Za takvu buduću zajedničku državu borili su se predsjednik Hajduka Grga Anđelinović i njegovi istomišljenici iz Splita koji je, po četničkoj viziji, trebao u potpunosti pripasti Srbiji.
Dakle, za vrijeme Drugog svjetskog rata Hajdukovci su bili ili partizani ili četnici, igrači i rukovodioci zagrebačkog Građanskog (prethodnika Dinama) uglavnom domobrani i tek poneki ustaša. U Titovoj Jugoslaviji Hajduk je smatran jugoslavenskim i unitarističkim (čak se službeno zvao HAJDUK - NOVJ (Narodno oslobodilačka vojska Jugoslavije ili u prijevodu Hajduk – JNA)), Dinamo nacionalnim, počesto i nacionalističkim klubom. Josip Broz Tito javno je volio Hajduk, a ignorirao Dinamo. Hajdukovce je službeno primio šest puta, Dinamovce ni jednom. U 103 godine postojanja, Hajduk je bio uspješniji od Dinama samo za vrijeme Titove vladavine, Dinamo (Građanski) daleko uspješniji u Austrougarskoj, Staroj Jugoslaviji, za vrijeme NDH, te pogotovo u samostalnoj Hrvatskoj od 1991. godine. Hajduk je u svojoj povijesti osvojio 36, Dinamo 51 trofej (prvenstvo, Kup, Superkup).
Interesantan podatak objavljen je nedavno, u jeku polemike da li su Srbi osnovali Hajduk. Naime, do 1990. u Kninu i okolici 90% Srba navijalo je za Crvenu Zvezdu, 9% za Hajduk, jedan posto za Partizan i – nitko za Dinamo! I danas u Srbiji – Hajduk se voli, Dinamo respektira! Kada se u cijelosti sagleda ova povijesno – nogometna tema ostaje pitanje imaju li osnove učestale prijetnje sadašnjeg predsjednika MARINA BRBIĆA kako će Hajduk istupiti iz PRVE HRVATSKE NOGOMETNE LIGE! Nije jasno kojem će se i čijem nogometnom savezu u tom slučaju priključiti. Izbor im nije baš prevelik.