Kult ne ovisi o porazima ni pobjedama ("...pobjede su porazi kad se obraz pogazi..."). Kult ovisi o mogućnosti poistovjećivanja sa reprezentacijom.
Di je kult Dinamu? Izgubija ga je jer se danas vrlo mali broj ljudi može poistovjetit s tim klubom i nema publike bez obzira na pobjede. To se događa i sa reprezentacijom. Isto tako smo punili stadione svugdi i, na primjer, pod Barićem kad nogometna prezentacija na terenu nije bila najbolja, ali se ipak tad disalo hrvatski, osjećalo se da je ta reprezentacija tvoja, da ćete neko prepoznat ukoliko se trudiš ka Pršo tad, i svi smo bili ka Pršo, i s njim i njima smo davali golove...

Danas od ove reprezentacije nemamo ništa, ni veselja, ni osjećaja pripadnosti, pa čak ni tuge, a to je najžalosnije. Ravnodušnost.
Pozivaju se igrači po spisku Glave, izbornici također, predsjednici također, skupštine su nelegalne, a kriminalci kao Širić se šepure po ložama još uvik, igrači na terenu igraju bolje za klubove jer se i njima sve ovo skupa pomalo gadi...
Pola nacije navija kontra i totalno su ravnodušni, ljudi se otuđuju i na tribine dovlače samo besplatnim ulaznicama kao šta će ih dovuć i sutra/danas. Nekad nas se nije kupovalo, nekad se na podršku moglo računati. Ova reprezentacija prezentira vas, mafijaše i kriminalce, stoga uživajte.

Ili prevedeno i skraćeno u jednu torcidinu poruku: "Loža puna mafije, stadion praznine, srce nikad snažnije dok naša reprezentacija (tad Hajduk) nestaje".

Uništili ste sve, vratite nam barem dio! HNS PEDERI! Vratite nam reprezentaciju, vratite nam ponos!