Bože mili - ovo je bila najtragičnija pobjeda naše reprezentacije koju sam gledao. Ne mogu se sjetiti tužnije.
Svejedno što se poklonjenom konju ne gleda zube - a ovo je stvarno poklonjena autogol pobjeda. Najopasnija prilika koju smo stvorili (osim autogola) je bila Pranjićeva slučajna frljoka na gredu...
Ovi Bugari su krš od ekipe, a radili su nam defanzivno dar-mar dobar dio drugog poluvremena.
Ova igra - to je ono taman za proć kvalifikacije, pa za grupu - šamaranje i epska nesreća moralnih pobjednika te odlazak kući nakon prvog kruga. Čak i u ovom proširenom formatu razrjeđene kvalitete.
Žalosno.
Zabrinut sam za Kovače. Čini mi se da pate od narkolepsije. Kolabiraju u san odjednom i onda se probude oko '90. za zamjene. Ne vidim drugog objašnjenja jerbo je opcija da pojma nemaju - navodno nedostupna.
Momci su se trsili i trudili - ne može se reći da nisu dali sve od sebe. Marljivi raštimani orkestar - to je sukus. U prvom poluvremenu smo upsješno sterilizirali njihovu i našu igru - u drugom nam ni ovo prvo nije polazilo za rukom.
Za Srnu u napadu nemam što reć - nego ono - minuta šutnje. Ne shvaćam Čarlijev poriv koji ga prati kroz cijelu stopersku karijeru da drži protivnika uz bočnu aut-liniju, bezopasnog protivnika koji ne zna što će s loptom i okrenut je leđima golu - I NARAVNO ON GA GURA RUKAMA! :D Zašto!? ZAŠTO!? I cijelu se karijeru on tako čudi zašto je prekršaj!?!?
Zujimo k'o dalekovodi, a meda jedva na kap. Mah... Neka im je sa srećom.
Hrvatska košarka - Povratak u budućnost...