Uvod u novu sezonu by Vice Karin/index.hr
Počinje La Liga: Igralište velike dvojke kojoj mira neće dati Simeone i najhipsterskija momčad na svijetu
POČELO je 87. izdanje po koeficijentu najbolje europske lige, španjolske Primere. Od ove sezone liga nosi naziv La Liga Santander nakon što je liga potpisala sponzorski ugovor s velikom britanskom bankom u vlasništvu španjolske grupacije Santander, koja u svijetu ima oko 130 milijuna korisnika. Uz trolist nedodirljivih na vrhu, bit će puno toga dobroga za vidjeti na istočnom dijelu Pirenejskog poluotoka.
Barcelonino novo naličje
Aktualni prvak sve manje liči na svoj ideal – u Superkupu protiv Valencije čak su odigrali u 4-4-2 sustavu, što je udarac kakvom se katalonski puristi nisu nadali od svoje perjanice. Od pobjedničke, na La Masiji izgrađene momčadi koja je nekad davala i po 8 ili 9 prvotimaca, ova Barcelona ostala je tek na Piqueu, Busquetstu, Iniesti i Messiju. Novi stilski vjetrovi pušu u Kataloniji, ali ne i rezultatski – Barcelona traži naslov. U tome će im pomoći i neka nova imena. Mladi francuski stoper Umtiti daje neophodnu širinu u toj liniji, a svojim profilom odgovara Barceloni – osim vrhunskih fizičkih kapaciteta zbog kojih može igrati i u visokoj liniji, njegova igra na lopti i organizacija napada već su sada blizu razine potrebne za naslovnu ulogu u Enriqueovoj slagalici.
Obranu je osim njega pojačao i Lucas Digne, PSG-ov lijevi bek koji iza sebe ima vrlo dobru sezonu na posudbi u Romi, čime je garnizon Francuza u obrani povećan na 3. Denis Suarez, portretiran u medijima kao Iniestin nasljednik, u svojoj kratkoj karijeri mnogo se naputovao. Nakon Celte, epizode u Manchester Cityu te posudbi u Sevilli i Villarrealu, njegov talent dolazi pod najveća svjetla pozornice koja postoje na svijetu, i dok je teško očekivati bitniju rolu od njega ove sezone, klica za budućnost vidi njega u svojim planovima.
Andre Gomes najskuplje je i vjerojatno najbespotrebnije pojačanje ovog ljeta – vrlo dobar igrač koji ispred sebe ima žestoku konkurenciju na pozicijama gdje postoji i blagi višak igrača. Za njega je Barcelona nakon ovoljetne titule s Portugalom iskrcala oko 55 milijuna eura, što je vrsta transfera koja više dolikuje njihovom madridskom rivalu. Od odlazaka, najznačajniji je onaj Dani Alvesa – nakon osam godina desnom stranom Blaugrane više neće ordinirati brazilski prgavac, a od svih igrača u kadru, zasad kao najizglednije rješenje izgleda veznjak Sergi Roberto. Ostali odlasci su ili igrača iz šire rotacije, ili onih koji bi kroz koju godinu tek mogli postati dijelom prve ekipe – Adriano, Halilović, Vermaelen, Tello, Montoya, Ramirez i Song. Sve u svemu, Barcelona nije značajno jača ili slabija nego lani, osim što je dobila veću širinu i uspjeh će joj vjerojatno najviše ovisiti o periodizaciji forme i pomanjkanju ozljeda. Znajući da se Enrique kao guru na sceni isprofilirao ne toliko taktičkim finesama ili vrhunskim menadžmentom, koliko pripremanjem i podizanjem fizičke spreme, ovakvi transferi postaju logični i očekivani.
Realovo iskupljenje
Iznenađujuće tiho Realovo ljeto tek očekuje neki pravi boom, nakon propadanja operacije „Pogba“. Povratak odsutnog sina Morate vjerojatno znači i kraj stalne minutaže Benzemi koji je negdje na putovanju kroz vrhunsku karijeru izgubio onaj zadnji poriv snage i želje da dokaže kako pripada eliti. Real je vratio i Mallorcino dijete Marca Asensia pod svoje okrilje. Ofenzivni veznjak jedan je od najfinijih izdataka španjolskih nogometnih akademija i projicirano nositelj igre reprezentacije.
Konkurencija je žestoka, ali postoje dobre šanse da se do kraja ljeta otvore slobodna mjesta u ekipi pojedinim odlascima. Kad smo kod njih, Real Madrid je napustio Jese i svoju sreću će potražiti na Parku Prinčeva u transferu vrijednom 25 milijuna eura. Denis Cheryshev, čovjek koji je samom svojom pojavom na terenu izbacio Madriđane iz prošlogodišnjeg izdanja kupa prodan je Villarrealu i čini se kako je definitivno okončao svoju epizodu na Bernabeu. Premda je prošla sezona izvučena na visokoj razini nakon Benitezovog horora, glavni zadatak pred Realovom je prekinuti impotenciju u domaćem prvenstvu.
Na granici bizarnog zvuči podatak kako je Real od Schusterove epizode, prije točno devet godina, uzeo samo jednu domaću titulu. Zapravo, naslovi u Ligi prvaka pomogli su isprati dojam s rezultatski najslabije ere u povijesti kluba koji je i dalje vrhunski usprkos svojem predsjedniku, a ne zahvaljujući njemu. Zidane je davno oćelavio, ali sasvim sigurno postoje druge fizičke manifestacije stresa zbog očekivanja što mu sve njegov nadređeni može skuhati do kraja prijelaznog roka, baš kao što je napravio i Ancelottiju. Premda Real pod Zidaneom izgleda neizmjerno ozbiljnije i moćnije nego pod Benitezom, Kraljevski klub i dalje je kinder-jaje i teško je reći što možemo očekivati, budući da je ishod izrazito dihotoman – naslov ili neuspjeh. Manjak defenzivnog balansa u ekipi još se stigne ispraviti dolaskom i iskoristiti period ukinutih zabrana transfera, jer postoji velika mogućnost da naredna dva prijelazna roka neće smjeti registrirati nove igrače.
Ronaldova nogometna misija osvajanjem Eura zaokružena je i valja vidjeti hoće li Zidane ključeve ekipe staviti u ruke gladnijeg Balea i time predstaviti neki novi Real.
Atleti više nisu hit
Momčad pod patronatom jednog od najpopularnijih svjetskih trenera i dalje spada u sam vrh lige, te je za očekivati da dvojcu iznad pruži vrhunski otpor. Od dolazaka bilježimo veliki transfer Gameira koji je u Sevilli briljirao te se sjajno uklapa u Simoneov ideal polivalentnih brzonogih prednjih igrača, Gaitana koji je već pokoji prijelazni rok bio meta i glamuroznijih klubova, portugalskog wunderkinda Dioga Jote, te našeg Vrsaljka koji je vjerojatno uletio u najveću konkurenciju od svih naših reprezentativaca, budući da su i Juanfran i Felipe Luis sam svjetski vrh na bočnim pozicijama. Od bitnijih odlazaka, Borja Baston je otišao u Swansea za 15 milijuna eura, a Baptistao, Vietto i Kranevitter trolist su fantastičnih talenata koji se stilski ili minutažom nisu pronašli u Cholovoj ekipi.
Atletico više nije iznimka ili one hit wonder, već je neko vrijeme precizno definiran mehanizam koji gradi, jača se i grčevito drži svoju poziciju jednog od najboljih klubova na svijetu. Cholo je i na terenu perfektnim obrambenim shemama i van njega šarmantnom, a strahovito grubom karizmom promijenio klub kao nijedan trener u posljednjih 5 godina. Atletico vas možda i neće pobijediti, ali budite uvjereni da će vam bodovi zarađeni protiv njih biti najkrvavije zarađeni u sezoni.
Valencijina rasprodaja, Villarrealova nelogičnost i najhipsterskija momčad na svijetu
Valencija je danas blijeda kopija same sebe otprije desetak godina. Klub koji je prije dvije sezone odigrao vrhunsku sezonu i imao nevjerojatno dobru okosnicu momčadi upao je u financijske probleme koji se više nisu mogli tolerirati, promijenio je vlasnike, a u međuvremenu je ponovo upao u dubioze uslijed nepoštivanja UEFA-inog Financijskog Fair playa. To je značilo beskrupuloznu prodaju ovog ljeta, a klub je ostao upravo osakaćen odlascima Gomesa, Feghoulija, Barragana, Negreda, Fuega, s odlascima Mustafija i Alcacera u najozbiljnijoj najavi. Došli su tek Montoya, školovani Barcelonin bek koji ima premalo minuta top nogometa iza sebe i Nani, nesumnjivo moćan ali više ne mlad igrač, tipičan primjer poluzvijezde čijom kupovinom klubovi sami sebe uvjeravaju da su i dalje veliki. U Valenciji se sprema povijesna čistka na svim razinama i za očekivati je lošu sezonu.
Villarreal je u vrlo kratkom roku postao hit La Lige i lanjski plasman u top 4 uz jako ugodan i dojmljiv nogomet ove sezone je rezultirao smjenom trenera Marcelina, koji ih je do Lige prvaka doveo iz druge lige. Sukobi s upravom oko favoriziranja određenih struja u svlačionici i nedovođenja pojačanja koja je on zahtijevao vjerojatno su samo paravan. Marcelino je izrazito težak tip za ljude s kojima radi i ne zovu ga uzalud s tog aspekta španjolskim Mourinhom. Villarreal će u novu sezonu bez bitnih Baillya (kojeg je baš Mou doveo u United) i Suareza, pojačan hrpom obećavajućih igrača poput Soriana, Cherysheva, N`Diayea i zaboravljenog sina brazilskog nogometa, nekoć fenomenalnog Pata.
Sevilla je postala „ekipa za gledati“ u Europi ove sezone. Kao da Monchijeva čudesna sposobnost slaganja kadra nakon velikih odlazaka nije dovoljna, u klub su stigle neke od najomiljenijih nogometnih ličnosti. Trener je Jorge Sampaoli, Argentinac koji je Bielsino čudo od čileanske reprezentacije doveo do savršenstva, odigrao fantastičan nogomet na SP-u u Brazilu, te osvojio Copa Americu. Bio je na milimetar od imenovanja novim argentinskim izbornikom, ali sad ćemo ga napokon vidjeti i na najvećoj sceni. I dok je Emeryeva Sevilla rezultatski briljirala, bila je to često dosadnjikava momčad, s duplim blokom i izlascima u kontre zbog kojih je teško razbijala ekipe koje bi se protiv njih povukle. Sampaoli je puno proaktivniji trener, s visokim presingom i igrom na lopti visoko u suparničkom polju kojeg je već prezentirao protiv Barcelone u Superkupu.
Odlasci nositelja igre poput Gameira, Cokea, Krychowiaka i Banege nadoknađeni su dovođenjem super kul likova iz drugog plana. Vietto kao probojno krilo koje nije uspjelo u velikoj misiji na Calderonu gdje je najavljivan kao superpojačanje, argentinski švicarski sat Kranevitter, fantastičan mladi defenzivni veznjak koji je najsigurniji pick za prvi sastav reprezentacije kroz koju godinu i Ganso, sjajni brazilski „cener“ koji je u svoje vrijeme bio i veći talent od Neymara. Da se rodio 25 godina ranije, vjerojatno bi uzeo Zlatnu loptu, danas je pitanje kako će se snaći pred zahtjevima koje La Liga nosi sa sobom. U svakom slučaju, Pizjuan mora biti spremljen na nekom od vaših omiljenih TV kanala.
Robovi i simpatična priča iz okolice Madrida
Ostatak rulje je rob španjolskog nogometnog sustava koji favorizira uski vrh na štetu ostatka, te se sve ekipe ispod ovdje nabrojanih mogu naći u borbi za opstanak bez prevelikog iznenađenja – kratkoročno u borbi za ostanak u ligi, odnosno dugoročno, u borbi za goli ostanak na životu. Dok je takav poredak snaga, i dalje ćemo moći vidjeti odličan nogomet na nižim ligaškim pozicijama, ali onaj pravi iskorak ne. Cholo je jedan jedini, i u pravilu tek jedan klub po generaciji napravi takvu priču.
Siromašnija verzija engleskog blockbuster trenerskog ljeta ipak je dovela Maurucia Pellegrina, Quique Floresa i Juande Ramos u ligu, zadržavši uzbudljivog Paca Jemeza, „El Lunatica“ i njegove avangardne ideje u ligi i nakon što je njegov Rayo ispao.
I za kraj, klub koji je vjerojatno odmah osvojio simpatije neutralaca, a rijetko tko je za njega čuo.
Leganes je klub iz predgrađa Madrida, postoji već 89 godina, imao je najmanji budžet u drugoj ligi, a sada će na stadionu od 8 tisuća mjesta igrati protiv Messija i Ronalda, malo više od dvije godine nakon što su na njemu igrali treću ligu i snage ukrštavali s Tenerifeom, Mirandesom ili Llagosterom. Momčad kojoj je glavna zvijezda argentinsko krilo Alexander, koji je dosad prvu ligu igrao jedino u danskom Brondbyu pojačana je s nekoliko igrača koji su odlučili doći besplatno ili na posudbu, ali teško je zamisliti scenarij u kojem neće pasti kao još jedna romantična žrtva korumpiranog sistema najbolje svjetske lige.
