Luku Modrića prvi puta sam vidio 2004 u utakmici kad je Inker igrao protiv Istre za koju je tada igrao Kruno Jurčić, najbolji defazivni vezni kojeg smo imali (i najgori u ofanzivnom dijelu) i koji ga je čuvao. Luka je tada za mene bio potpuni anonimus. Međutim kada sam "to" vidio, ostao sam inkantan. Takva brzina reakcije, takav pregled igre, tehnika, ma sve. Mali, skoro premali, žuti u žutom dresu je sve izdominirao. Inker je rasturio Istru, isključivo i samo zahvaljujući tom malenom. Sjećam se ko danas, da je bio okružen sa tri igrača Istre (među njima i Kruno), i kako ih je u djeliću sekunde učinio smješnim i izašao iz toga "kaveza". Kruno i ostali mogli su ga pratiti samo pogledom. A Kruno kad mu skineš masku defanzive, postaje najjadniji nogometaš na globusu. Poslije utakmice pričao sam samo o tom malom žutom kojemu ni imena nisam znao. I tada sam rekao da je Veliki Žuti dobio nasljednika. Da će doći do ovih visina, o kojima ni Veliki Žuti ne može sanjati, nisam mogao naravno zamisliti. Međutim taj moj doživljaj igrača kojeg prvi put vidiš, i koji te opčini svojim talentom i umjećem, čini smiješnima sve priče "stručnjaka" koji ga nisu "prepoznali. Predugo sam u nogometu, da znam da pravog talenta odmah "moraš" zapaziti. primanje predaja lopte, otkrivanje, reakcije, dribling, ili imaš ili nemaš. A Luka je sve to imao, ima oduvijek, i to u tonama, preobilno. Zato sam se prvi puta posvađao sa jednim prijateljem kad je Ivanković prije Werdera rekao da je Luka bolji od Diega, a ovaj se tome smijao. Ovo je posveta "stručnjacima" Hajduka pa i Dinama, koji ga nisu "prepoznali", a jedini im je posao (i to prilično dobro plaćen) da "prepoznavaju". Pomisao da su ga hajdukovi "stručnjaci" vodili na turnire (i Gregurevića) i da su ga (ih) škartali, ne može negoli izazivati samo otužni smijeh. Kletva koju Hajduk trpi od tog "prepoznavanja" još traje.