Evo malo i o osobi po kojoj je turnir dobio naziv.

Legenda kluba - Mladen Ramljak!
http://hr.wikipedia.org/wiki/Mladen_Ramljak
Škombra! Svoj. Na svoj način. U vreli temperament dubokog juga
Hrvatske unio je sav snijeg zagorskih bregih s Generalićevih „naiva“.
Ramljak. Visok, zgodan. Elegantan. Uspravan. I, orginalan. Nije mu
nedostajalo vica. Ni duha. Čak i onda kada je na sve strane pucalo.
Mladen. Lako je dominirao šesnaestercem. Libero. Finih poteza,
hladnokrvan. Miran. I pobjednik rolikih popodneva. Onima bez živaca –
išao je na živce. I, reprezentativac. I, „gastarbajter“. U vjetrovitom
Rotterdamu. Europski prvak Fezenoord. I, čvrsta igra sudbine. Zov.
Vinkovci. Prijatelji. Veterani. „Doma, u Zagreb!“ I dok je negdje
kljucao stari klavir, izvukao se. BMW. I – negdje pred Gradiškom, već
onda, „balvani“! Dum. I, samo uspomena.
Prijatelj, igračina. Klubaš. As. Na svoj način.
Mladen.

I dok su tipke klavira prebirale...
Vinkovci. Veterani Dinama. I domaćin. I ono veliko treće poluvrijeme.
Gotovo „vinkovačke jeseni“. Dr. Vince, prijatelji, igači, suigrači. I
toliki. Jer, šokadija je uvijek dihala – hrvatski. Jasno i glasno.
Jedan među njima, Ramljak. Mladen Ramljak, vrpoljio se na stolcu. „Moram
ići, posao...“. Pjevalo se, veselilo. Grla bratska, živila, živila...
Rvacka! Tamo se to moglo. A, tipke rasklimanog klavira plesale su, kao
nikad. „Moram ići...“. Ali, tko će to društvo, koje vodi gromoglasni
Braun, uvjeriti da se mora ići. Ćdaj, kaj buš. Kam k vragu. Prespavajmo
i, sutra...“ Mladen sluša i čuje.
Njega zovu. Zovu ga u beskonačnost. On se načas diže. Pardonira. Traži
izlaz za nuždu. I, dok smijeh ne prati njegov trik, Mladen je izletio,
zgrabio volan svojih kola i – bris! „Gdje je Mladen, gdje je Mladen?“ A,
onda je svima jasno: zbrisal je... I, gotovo, žalopojka.
Mladen je imao očito pozivnicu u džepu. To je bilo jače od njega. Zov
duše. I neba. Morao je ići. I otići. U nepovrat. Jurio je kao nikad.
Imao je sastanak (tako kažu očevici). I, odjednom, nešto je grandiozno
stajalo na njegovu putu. Na stradi. Kočnice nisu slušale. Prasak, lom i
sudar. Kamion pun drvenih balvana.
I, crno: poginuo je Mladen Ramljak. Znanac, prijatelj, igrač i čovjek.
Za tolike, „škombra“. Dalmatinac, zagrebačkih frtalja. Maksimirske
livade. S Gebijem (Amir Hadžić), nogomet od jutra do mraka. Juniori
Dinama. Začas i prva. I nogomet je dobio jednu čudesnu figuru. Njegov je
nogomet postao – nezaboravan. To nije bilo obično loptanje. Ne! U njemu
je bilo posebne uglađenosti, otmjenosti. Stil. Bez napora, od šale.
Čista igra. U teškoj ulozi srednjaka, Libero. Tijela i duha. Slobodnjak
do te mjere da je puna tribina bila zgranuta njegovim nogometanjem. „Pa
zakaj ne vudri..?“. Njegovi zaljubljenici, rijetki: „A kam..?“! Zakaj ne
ruši? Zbor: „Mladen je kavalir“. Da, s ružom. Bijelom. Njegov je nogomet
užitak. Igrao ga je tako, trebalo ga je i gledati tako.
Ja se ne sjećam Ivice Gajera, ali u usporednicama nogometa jučer i
danas, mislim da je Mladen bio taj. Jedan čudesni mir. Hladnokrvnost, u
največim gužvama. Visokim znanjem iznosi lopte. Udariti? Ni govora. Čak
ni pod cijenu vlastitog gola. Ostaju zabilježeni bjegovi Džajića i
jednog igrača, nije važno koga, NS-kanarinaca, gotovo do centra. Mladen
im je bio za petama, gotovo u petama, a ipak, nije zasukao kopačku. Nije
udario. Nije srušio. Maksimir je huktao, tražio je drapanje. Ali,
Ramljak, gospon Ramljak, pardon, ne. Njemu to nije bilo na pameti. Čisti
dvoboj, tu je on bio – doma! Igrao je na Maracani, igrao je na Adeusu
samog Pelea. Pikanje lopte, uživanje u stvaralaštvu. Dao je igri obrane
jedan fini ton. Aritizam.
Ramljak. Uzor. Nogomet, kojeg više neće biti. Čista ljepota.

Gebi: „Gospon Ramljak“
Mladenovoj kruni, treba svjedok. Evo ga: Gebi. U potpisu Amir Hadžić. I
jedan i drugi, Zagrepčanci. I, junaci Petrove ulice. I hakleri, od
djetinjstva, poslije jordanovečka škola, u Maksimiru.
U „Sonati“ kafiću, Gebi ilustrira u par poteza, Mladena.
-Da, moj frend, Ramljak. On je godinu dana bil mlađi. A, skupa smo
otišli, na nogovor jednog profe gimnastike, u Dinamo. „Je' mi bi igrali
nogomet“. I, zeli su nas.
Gospon nogomtaš!
-Baš tak. Ja se sjećam jedne Banjaluke utakmice najboljih. I, dođu,
Bajević, Musemić, i ne znam tko još. I ja sam s Mladenom. Pružaju ruku
Mladenu: „Ti si gospon nogometaš“. Tu su Holcer i još neki: „Vama
niš..., vi niste gosponi“.
Mladen je igrao nogomet u cilindru.
Faul je za njega bila nezamisliva izlaznica. Imao je nakaj posebno. Čak i
kad se činilo da je nadigran, on se okrenuo, poskočio i – hop. Lopta je
bila njegova.
I da nije bio „kaj god“, svjedoči Gebi: "Mladen je postignul ono kaj nije, prije ni poslije njega niti jedan
drugi igrač plavih. Dva euro-kupa! Jedan s Dinamom, '67; drugi, 1973 s
Feyenoordom. Euro-cup. A s Feyenoordom i kup i prvenstvo. Tak, usput.
Mladen i Cruyff:
-Izvrsno je držal i Cruyffa. A, Johan je bio tada na vrhuncu. Igrač
Europe. Zlatna lopta.
Mladen, veliki dinamovac:
-Jedne večeri, malo pod gasom i ja i on, a on e već u Feyenoordu.
Preskočili smo ogradu maksimirskog stadiona. I, seli smo se u onaj
kruškovac, kraj starih svlačionica. I veliki mi Mladen potiho: „Vidiš,
meni je tu, najljepše.“

[uredio dr.t - 25. svibnja 2011. u 13:14]