I dok u ljetno toploj Varšavi čekam nezaboravnog
Lata, uz Bonieka najvećeg poljskog nogometaša, čujem da je Ćiro
Blažević opet u “bedu”. Da ne može više trpjeti Moli(Era), tog
tvrdoglavog Dražena Medića koji ga je zatočio u psiho-financijske okove
u danima kada je za njega svako buđenje “bingo”. Malo je onih koji se
sjećaju velikog asa radijskog sportskog novinarstva koji je
portretirajući čovjeka s bijelim šalom početkom 80-ih izustio znamenitu
rečenicu “Ima lice Delona, ali i dušu Demona...”
Petnaest godina živim u toj “travničkoj kronici”, kroz koje sam upoznao
Miroslava Blaževića, sve njegove “ljubavi”; i doista je “naš tata”
Delon, ali i Demon... Njegova najveća ljubav je ipak novac, bez kojeg
bi, kako sam priznaje, sutra umro. Voli reći da je bio gladan i bos i
da se zbog toga strašno boji praznog sefa. Zbog sumnji da je primio
šušku “ispod žita” čučao je u istražnom francuskom zatvoru, kao trener
je na kraju zaradio, no bilo je tu i “drugih poslova”. Iako je na lovu
posebno osjetljiv, taj “šaramantni varalica” znao je naletjeti i na
Medića, Mamića i jednog Marića, koji nije odigrao “povratnu loptu”.
Ipak, ne bojim se, nešto je ostalo...
Druga najveća strast su mu bile žene. Reći će da je zbog njih patio “do
bola” iako je uglavnom bio kavalir, baš kao u prošli ponedjeljak kad je
našoj grafičarki donio deset žutih ruža. Više nije u formi, tata, žute
ruže sugeriraju ljubomoru, a i paran broj se ne daruje ženi. No,
prečesto je znao gubiti, posebno “emotivne utakmice”. A malo je vještih
muškaraca koji znaju dobiti “emotivnu bitku”, tu su dame “prvakinje
svijeta”. Bez čokolade ne bi mogao živjeti, ne sjećam se kada sam ga
vidio sa žlicom i vilicom, taj čarobni okus ga je, kako je znao
otkriti, izvlačio i iz najtežih depresija.
A život ne bi mogao zamisliti ni bez novinara. Obožavao ja Veselka
Tenžeru, njegov britki stil s dubokom porukom. Vodio je najveće bitke s
majstorom od pera Židakom iz Vugrovca, kod jedne urednice je imao
kredit, a volimo ga jer riječima barata kao što je Veliki Žuti barato
loptom. Da su mu liječnici otkrili da ima tumor prostate, prije
obitelji doznali su urednici svih ovdašnjih novina i magazina. Nogomet
je tu na petom, iako će on reći prvom mjestu. Nikada nije bio zidar od
slabog materijala, više je bio šmeker. Trebao je imati velike igrače
kao 82. kada je coprao s bijelim šalom, te 98. kad je “kupio” bistu na
Patovčaku s francuskom kapom i broncom. Imao je taj prirodni dar za
motivaciju, vražju inteligenciju, znao je s velikanima i taštinama.
Volio je Bobana, gazio Prosinečkog, no o nogometim ukusima se ne
raspravlja. I danas kada cure sve njegove legitimacije nakon Slovenije,
Splita, Varaždina, pa i Kranjčevićeve, taj mačor s devet života krenut
će u nove akrobacije. Znam da pati za Dinamom, da bi se još jednom
rodio da ga Zdravko Mamić nazove. I sve što je bilo oprostio bi mu. I
otići ću do kladionice, staviti neku kunu, da će se baš to već ovog
ljeta i dogoditi...