I dok u ljetno toploj Varšavi čekam nezaboravnog Lata, uz Bonieka najvećeg poljskog nogometaša, čujem da je Ćiro Blažević opet u “bedu”. Da ne može više trpjeti Moli(Era), tog tvrdoglavog Dražena Medića koji ga je zatočio u psiho-financijske okove u danima kada je za njega svako buđenje “bingo”. Malo je onih koji se sjećaju velikog asa radijskog sportskog novinarstva koji je portretirajući čovjeka s bijelim šalom početkom 80-ih izustio znamenitu rečenicu “Ima lice Delona, ali i dušu Demona...”

Petnaest godina živim u toj “travničkoj kronici”, kroz koje sam upoznao Miroslava Blaževića, sve njegove “ljubavi”; i doista je “naš tata” Delon, ali i Demon... Njegova najveća ljubav je ipak novac, bez kojeg bi, kako sam priznaje, sutra umro. Voli reći da je bio gladan i bos i da se zbog toga strašno boji praznog sefa. Zbog sumnji da je primio šušku “ispod žita” čučao je u istražnom francuskom zatvoru, kao trener je na kraju zaradio, no bilo je tu i “drugih poslova”. Iako je na lovu posebno osjetljiv, taj “šaramantni varalica” znao je naletjeti i na Medića, Mamića i jednog Marića, koji nije odigrao “povratnu loptu”. Ipak, ne bojim se, nešto je ostalo...

Druga najveća strast su mu bile žene. Reći će da je zbog njih patio “do bola” iako je uglavnom bio kavalir, baš kao u prošli ponedjeljak kad je našoj grafičarki donio deset žutih ruža. Više nije u formi, tata, žute ruže sugeriraju ljubomoru, a i paran broj se ne daruje ženi. No, prečesto je znao gubiti, posebno “emotivne utakmice”. A malo je vještih muškaraca koji znaju dobiti “emotivnu bitku”, tu su dame “prvakinje svijeta”. Bez čokolade ne bi mogao živjeti, ne sjećam se kada sam ga vidio sa žlicom i vilicom, taj čarobni okus ga je, kako je znao otkriti, izvlačio i iz najtežih depresija.

A život ne bi mogao zamisliti ni bez novinara. Obožavao ja Veselka Tenžeru, njegov britki stil s dubokom porukom. Vodio je najveće bitke s majstorom od pera Židakom iz Vugrovca, kod jedne urednice je imao kredit, a volimo ga jer riječima barata kao što je Veliki Žuti barato loptom. Da su mu liječnici otkrili da ima tumor prostate, prije obitelji doznali su urednici svih ovdašnjih novina i magazina. Nogomet je tu na petom, iako će on reći prvom mjestu. Nikada nije bio zidar od slabog materijala, više je bio šmeker. Trebao je imati velike igrače kao 82. kada je coprao s bijelim šalom, te 98. kad je “kupio” bistu na Patovčaku s francuskom kapom i broncom. Imao je taj prirodni dar za motivaciju, vražju inteligenciju, znao je s velikanima i taštinama.

Volio je Bobana, gazio Prosinečkog, no o nogometim ukusima se ne raspravlja. I danas kada cure sve njegove legitimacije nakon Slovenije, Splita, Varaždina, pa i Kranjčevićeve, taj mačor s devet života krenut će u nove akrobacije. Znam da pati za Dinamom, da bi se još jednom rodio da ga Zdravko Mamić nazove. I sve što je bilo oprostio bi mu. I otići ću do kladionice, staviti neku kunu, da će se baš to već ovog ljeta i dogoditi...