Svakako nije dobro kad nam bilo koja nogometna selekcija izgubi od Luksemburga, ali nisu oni baš toliki 'jazavci'. Napravili su ogroman skok posljednjih godina, i reprezentacija, i klubovi. Mislim kako se malo previše značaja daje tim mladim reprezentacijama, pogotovo rezultatu. Oni najbolji uglavnom preskaču selekcije i ne igraju sa svojom generacijom i oni će uvijek isplivati, oni koji nisu kalibar za nešto više će otpasti i neće ni doći do A selekcije. Ili će u njoj imati manje važnu ulogu. A takvi su većina, to je normalno.
Ove priče o propadanju našeg nogometa već postaju smiješne. To slušamo stalno, još od 1998., ponekad imaš dojam da bi neki stvarno voljeli da propadnemo, pa da mogu slavodobitno mahati svojim najavama. Rukomet nam je po nekima treća liga, sad smo se malo vratili, ali ne sumnjam da će se nakon prvog lošijeg prvenstva ponovno aktualizirati ta priča. Vaterpolo nam isto propada, a meni je najzanimljivije sad se vratiti na one priče kako nakon Kostelića naše skijanje neće postojati. Bome ne postoji.
S ovim sustavom kvalifikacija za nogometna prvenstva i njihovim proširenjem, gdje idu praktički sve iole ozbiljnije reprezentacije, mi ćemo se uvijek kvalificirati, kakvi god jesmo. Pošto sad često i treći iz skupine ide dalje, i to ćemo gotovo uvijek proći. Onda ćemo u nokaut fazi naletjeti na neku jaku reprezentaciju, ispasti i to će biti solidan rezultat. Što uopće znači propadanje, kako to definirati? Ako je uzimanje medalja na velikim natjecanjima letvica, onda da, propast ćemo sigurno. Pitanje je kad ćemo sljedeći put osvojiti jednu, a uzastopne na SP-ima usudio bih se reći nećemo više doživjeti, barem ova naša generacija. Dakle, ako ćemo se po tom mjeriti, definitivno smo u silaznoj putanji.
